Znate i sami u kojoj kategoriji najviše prikrivate istinu.
To rade i djeca. I onda smo u šoku i ljutimo se i prijetimo i kažnjavamo i ne znam što sve ne. Jer se osjećamo da nam je netko lupio šamar. Laž i jest šamar, šamar istini.
Ne čudi da nas takve situacije brzo nas izbace iz takta. No prije nego što zaključimo da imamo “nepošteno dijete”, vrijedi se sjetiti jedne jednostavne činjenice s početka teksta: i odrasli lažu.
Prosječna odrasla osoba izgovori jednu ili dvije laži dnevno. Većina njih nije velika drama. To su male društvene laži koje zaglađuju odnose, kako ih neki zovu bijele laži.
“Dobro sam” ili “Baš smo taj dan zauzeti” govorimo ne zato što smo loši ljudi, nego da izbjegnemo neku neugodnu situaciju. Taj društveni ples oko bijelih laži vide i naša djeca.
Vide kako govorite da ste dobro nekom u slušalicu, a oči su vam pune suza. Vide kako lažete da imate neke druge planove, a onda djeci kasnije kažete kako ipak ne idete nikamo i kako vam se ne da družiti s tim nekim.
Djeca lažu zbog nas
A djeca prije svega uče promatrajući. Ako često čuju roditelje kako izmišljaju nešto da bi izbjegli neku obavezu ili neugodan razgovor, oni vrlo brzo shvate važnu lekciju: istina je fleksibilna.
Zašto djeca lažu: Zbog nas. Način na koji djeca lažu mijenja se s godinama.
Kod djece ne radi ono "radi kako ti kažem". Oni prate princip kopiranja "radi kako ja radim" jer tako uče.
Ako želimo imati dijete koje govori istinu, moramo pokazati da smo i sami spremni biti iskreni, čak i kada nam to nije najugodnije.
"Mama je pogriješila, imaš pravo" ili "Znam da sam obećala i prekršila obećanje, to nije lijepo od mene" pokazuje djeci da je ljudski griješiti i da je skroz ok to priznati u sigurnoj zoni.
Malo dijete s čokoladom oko usta koje kaže da je seka zaprljala posteljinu i izmrvila kekse po podu ne laže da manipulira s nekim sad višim ciljem, nego jednostavno jer zna da će upasti u nevolju.
Zato je kod djece od malena dobro početi ih učiti da se greške događaju i da je važno reći istinu kako bismo ih mogli popraviti. Trebaš mi reći da su mrvice iza kreveta, da se ne bi skupili mravi tamo.
Djeca koja ide u školi pak dobrano već dobro znaju da laganje nije u redu. Ali svejedno lažu jer pokušavaju izbjeći kaznu, jer žele impresionirati prijatelje ili pak nešto dobiti.
Moraju znati da je ljudski griješiti
Prije su djeca lagala o ocjenama, a sad s e-dnevnikom je to malo teže. No zapravo bi bilo jako dobro da ne virite stalno u e-dnevnik i da dozvolite djetetu da malo slaže kako biste vidjeti kako će situaciju popraviti.
Dijete koje je dobilo jedinicu danas ima malo šanse da je ispravi prije nego vi to vidite. A baš te stvari pomagale su prošlim generacijama da snose odgovornost i da samostalno nešto naprave.
Djecu danas roditelji prate preko aplikacija i e-dnevnika, ne dozvoljavajući im da ista pogriješe. Kao da greške nisu ljudske! Kao da mi na poslu ili kod kuće ne griješimo.
Zamislite da vas vaš partner stalno prati kamo se krećete i da vam čim u trgovini potrošite neplaniranih xy eura na nešto nazove i krene s lekcijama. Osjećali biste se napadnuto i kao u zatvoru! Sigurno ne biste razvili povjerenje prema toj osobi.
A zašto to radite djeci? Pustite ih da vam vjeruju tako da vi vjerujete njima. I da im "oprostite" za greške. Nemojte im uvijek držati lekciju, pokušajte s djecom razgovarati o laganju, stvorite dom u kojem će dijete biti sigurno i kad pogriješi.
Ne želite da sve skriva od vas jer jednom će skriti nešto baš jako bitno.
Kod tinejdžera je posebno bitno kako reagiramo kada se laž dogodi. Optuživanje i podizanje tona siguran su put ka zatvaranju. Ta ćete vrata teško ponovo otvoriti.
Vrlo bitno je da ne etiketirate! Velika je razlika hoćete li reći "to nije bilo iskreno" i etikete "ti si lažljivac". U prvom slučaju korigiramo postupak, a u drugom riskiramo da dijete počne vjerovati da je to dio njegove osobnosti.
Stvorite sigurnu atmosferu
Još jedna česta roditeljska pogreška događa se u trenutku kada dijete prizna istinu. Ako tada eksplodiramo od ljutnje, zapravo učimo dijete da ubuduće sve sakrije. Nitko ne želi ponovo doživjeti napad.
Ponekad je bolje uzeti kratku pauzu, smiriti emocije i tek onda razgovarati. Radije recite "Pusti me sad da se smirim, pričat ćemo kasnije" nego da rigate vatru koju više nećete moći ugasiti.
Ako osjetite da vam dijete sve više laže, umjesto kazni, pokušajte doma stvoriti sigurnu atmosferu. Ne kažnjavajte. Recite da razumijete iako vam nije drago. Oduzimanje nečega djetetu (igračke, mobitela, izlazaka itd) samo će udaljiti dijete od vas i usput će razviti nove taktike za muljanje.
I vi to radite na poslu često. A da radite u okruženju gdje ne dobijete lekcije i opomenu pred otkaz kod svake greške, možda biste se ipak bolje osjećali.
Roditeljstvo je otprilike takvo. Dijete se treba osjećati sigurno da nam kaže istinu, čak i kada je pogriješilo. Ne želite da potraži negdje novi uzor, novi autoritet, jer tko zna koga će naći…
