Kad god me moje dijete poželi fotografirati, uvijek spremno poziram, makar u tom trenutku izgledala kao da me poplava izbacila.
I kad mi pokaže fotografiju, ne kažem "Ajme majko na što ja to sličim?", već s osmijehom kažem "Baš si me dobro uhvatila!" ili "Dobro sam ispala" ili nešto treće poput "Skroz mi je šašava frizura!"
Zašto? Jer ne želim pričati negativno o svom izgledu. Jer ne želim da misli da život treba biti Instagram i da se samo potpuno sređene djevojke mogu osjećati dobro. Čak i kad sam imala 10-ak kilograma viška nisam se skrivala niti sam govorila "Gle kako je mama debela" unatoč tome što si iskreno nisam bila baš super u ogledalu.
Već godinu dana redovito vježbam, ali onaj trbuh kakav sam imala prije poroda nekako nikako da se vrati. Ne ide mi u prilog da imam 45 godina pa je već i estrogen krenuo zasjedati na trbuhu, a i koža je sve manje elastična.
Prihvaćanje svog izgleda dobar je put do boljeg života. Pritom ne mislim na to da se čovjek pomiri s nekim stanjem u koje se možda doveo zbog zdravstvenih i inih razloga pa sad ima 50 kilograma viška i zbog toga možda pije tablete za krvni tlak ili šaku drugih. Mislim na to da će osoba koja ne pati zbog svog izgleda živjeti puno sretnije jer će imati samopouzdanje koje nadilazi površne parametre i tuđe poglede i komentare.
Iako smo danas počeli normalizirati debljinu i ne rugati se, što jako jako pozdravljam, pogrešno je tvrditi da je debljina zdrava i da je taj izgled nešto s čim se čovjek valja ponositi. Prekomjerna debljina (mislim na 20+ kg viška) se događa, ali nije zdrava da biste s njom vijorili okolo kao da ste postigli ne znam što u životu. Dakle, jedno je prihvatiti to stanje tijela, drugo je to reklamirati kao neki poželjan stil. Debljina nije estetski problem, već ozbiljna kronična bolest povezana s više od 200 drugih bolesti.
Uz narušeno tjelesno zdravlje, osobe s problemima s kilogramima često se suočavaju sa stigmatizacijom i imaju narušeno mentalno zdravlje, a sama debljina može biti povezana i s lošijim mogućnostima zapošljavanja.
Nije ni pretjerana "anoreksična" mršavost zdrava. Ali taj heroinski look više ne reklamiramo kao poželjan, eto se i modni svijet toga počeo pridržavati. Sad se pak gura druga krajnost.
No krajnosti uglavnom skrivaju nešto bitno, očima nevidljivo.
Netko je premršav ili predebeo jer ima genetsku bolest. Netko se od stresa i raznih bolesti pretjerano deblja, netko pak pretjerano mršavi. Netko dobije osip po tijelu, nekom ispadne kosa. Tuđi pogledi ili nedajbože ruganje u tom trenutku najmanje je što toj osobi treba.
Moja je majka dvaput bila ćelava zbog kemoterapije.
Ja sam dvaput bila pretjerano mršava zbog te iste kemoterapije. Jer sam živjela pored nje, pred očima sam je gubila i stres se manifestirao enormno brzim gubitkom kilograma.
Oni koji nisu znali što se događa u našoj kući komentirali su ili direktno meni u facu ili onako usput "Mala, pojedi nešto.“, "Mala ima anoreksiju, gle je što radi od sebe…“, "Evo još jedne narkomanke…“, i ostale verzije koje dobiju mnogi mršavi povremeno.
A ja sam izgubila sam mjesečnicu, kosa mi se prorijedila, podočnjaci podbuhli… jer sam stalno bdjela nad njom, plakala kad bih otišla od nje, a za jelo nisam marila.
Moj prijatelj je prošao drugu vrstu stresa u životu zbog roditelja, njega je to iskustvo pak okrenulo na ekstremno debljanje i učas je imao 150 kilograma. A dok je prolazio kroz pakao, dobivao je komentare "svinjo debela“, valjda da mu u paklu bude još toplije….onda bi zakucan od depresije sjeo na kauč i pojeo sve što je mogao da utaži glad. Ali to je bio glas za ljubavlju. Za pozitivnim hormonima koji su dolazili nakon konzumacije hrane.
I zato ću svoje dijete uvijek učiti da bude pristojno prema osobama koje izgledaju drugačije od nekog naučenog normativa. Ali isto tako ću je učiti da ima samo jedno tijelo i da pazi na njega.
Loše stvari se događaju. Nikad ne znamo kako ćemo reagirati na njih. Ali kad prođe brodolom, valja brod popraviti. Tako se valja pobrinuti i za vlastito tijelo.
Ako je pretjerana mršavost nezdrava, isto je i prekomjerna težina. Društvene mreže dala su zamaha samopouzdanju ljudi, no neki su potpuno krivo shvatili prihvaćanje izgleda – kao poticaj da zagovaraju i reklamiraju nezdravi izgled. Ljudi moji, to što smo napokon postali kulturni i ne rugamo se drugima ne znači dozvolu da si nastavite uništavati život, kilogram po kilogram. Bilo u minus, bilo u plus.
Evo vam jednog istinitog primjera.
Kad sam pokušavala ostati trudna i nije nam išlo, jedna od prvih uputa koje mi je doktor rekao jest da se s tadašnjih 53 kilograma udebljam na nekih optimalnih 60 za moju visinu. Nije me posramio, ukazao mi je da je mršavost možda problem jer ima iskustva.
Kad je poznanica koja ima 130 kilograma također pokušavala ostati trudna i nije išlo, doktori su joj savjetovali da skine barem 50 kilograma. Nisu je posramili, savjetovali su je da to napravi zbog zdravlja.
Ja sam došla na 60, onda je došla na 80. Danas smo obje mame. Meni su dodatno zbog drugih problema pomogli i doktori, ali vjerujem da je pomoglo to što je organizam bio u boljem stanju kad je bio u zdravijem omjeru težine i visine. A moja poznanica više nije morala piti šaku tableta kao do tada. Imala je manje od 30 godina kad je popila prvu tabletu za visoki tlak. S 35 godina više nije pila nijednu.
Ne pije tablete više ni moj prijatelj koji je svojedobno natukao 174 kilograma pa se tijekom korone uplašio za život, krenuo je hodati i penjati se po Sljemenu svaki dan pa je za godinu dana skinuo 70 kilograma. Pa-pa tablete. Srce mu je bolje, krvni tlak izvrstan, dijabetes više ne prijeti… A i ima više samopouzdanja pa je nekako općenito sretniji.
Ukratko, učimo djecu da budu obzirni i pristojni prema sebi i drugima u vezi izgleda, da prihvate promjene, ali da se ne mire s onim što ih muči ako nešto mogu učiniti po tom pitanju.
Hrvatski građani najdeblji su u Europskoj uniji, a liječenje bolesti povezanih s debljinom košta nas godišnje 1,7 milijarde eura.
