Prije točno 75 godina u tadašnjoj su Jugoslaviji sve žene dobile pravo glasa koje su mogle iskoristiti na izborima te iste godine. Bio je to rezultat krvave borbe tijekom stoljeća žena diljem svijeta.
Kao zemlja u kojoj su žene prvi put dobile pravo glasa navodi se Novi Zeland, koji je pravo glasa ženama dao 1893. godine. Danska i Island to su napravili 1915., a Velika Britanija i Sjedinjene Američke Države, u kojima je borba sufražetkinja i započela i najviše odjeknula, 1918. odnosno 1920. godine. I tako se redaju države, a najviše možda čudi to što je Švicarska, jedna od najrazvijenijih zemalja, to u potpunosti učinila tek 1990. Tek je tada posljednji kanton prisilo Vrhovni sud da prihvati opće pravo glasa.
Kao prekretnica u našim krajevima navodi se 11. kolovoza 1945. godine. Međutim, to nije bilo prvi put da su naše žene dobile pravo glasa na nekim izborima, barem neke od njih. Naime, u većem dijelu kontinentalne Hrvatske žene su prvi put dobile pravo glasa Mažuranićevom Reformom izbornog sustava, kada se izborno pravo proširilo na veći broj ljudi i slojeva društva, te je ta odluka bila usvojena 1875. u Hrvatskom saboru.
Ipak, odluka se odnosila samo na dio žena, i to samo na glasanje na lokalnim izborima za gradska vijeća. Ono što je trebalo biti početak povećanja prava žena neslavno je završilo jer je vrlo brzo Khuen Hedervary obustavio reformu te su opet pravo glasa imali samo imućni muškarci, odnosno svega 2 posto tadašnjeg hrvatskog stanovništva.
Upravo se zato tek 1945. smatra prijelomnom godinom jer se tada pravo glasanja uistinu odnosilo na sve žene svih slojeva koje su navršile 18 godina.
Netom prije izbora 1945., pojavljivali su se plakati sa sloganom 'Žene, glasajmo za bolju budućnost naše djece'
Ipak, često se propušta spomenuti da to pravo glasa nije bilo dano slučajno niti zbog bilo čije "velikodušnosti", a još su manje žene mogle zaista birati između više opcija, kao, uostalom, i muškarci. Zapravo je najveću ulogu u tome odigrao Antifašistički front žena (AFŽ), a ostalo je sve bila samo šminka za tobožnje poštene izbore. Velik broj hrvatskih žena sudjelovao je u narodnooslobodilačkoj borbi, a žene su se svom snagom trudile izboriti za to da ih se vidi i čuje. Kako su znale da je edukacija jedini put do toga, organizirale su se i podučavale jedne druge o pravima žena, o sufražetkinjama diljem svijeta, a sve je to utjecalo i na svakodnevicu jugoslavenskih radnica.
Pravo glasa za žene bilo je potvrđeno još 1941. u prvim dokumentima Vrhovnog štaba Narodnooslobodilačkih partizanskih odreda Jugoslavije, koji je u to vrijeme imao vrhovnu vlast na oslobođenim teritorijama. Godine 1942. žene su osnovale Prvu zemaljsku konferenciju žena, a pravo glasa prvi je put bilo uistinu priznato i iskorišteno na izborima za Ustavotvornu skupštinu u studenom 1945., kada je ukinuta monarhija i proglašena Federativna Narodna Republika Jugoslavija.
Netom prije izbora, nakon 11. kolovoza 1945. kada je i službeno dano pravo glasa ženama i drugim skupinama, pojavljivali su se plakati AFŽ-a sa sloganom Žene, glasajmo za sretnu budućnost naše djece. Iako je nekoliko tjedana prije samih izbora tadašnji maršal i predsjednik Josip Broz Tito održao je govor u kojem je predstojeće izbore za Ustavotvornu skupštinu nazvao "najdemokratskijima dosad" jer će u njima prvi put sudjelovati najšire narodne mase – žene i narodna vojska.
Datum kojeg se danas prisjećamo bio je od velike važnosti za jugoslavenske žene, a već je godinu kasnije u Narodni sabor Republike Hrvatske uz 170 zastupnika izabrano i šest zastupnica, čime su Hrvatice prvi put u povijesti dobile priliku sudjelovati u nekim institucijama vlasti.
Od Marije Jambrišak do 2020.
Sve to bilo je značajno jer se pokazalo da su prijašnje borbe naših žena urodile nekim plodom. Primjerice, jedna od najgorljivijih za prava žena bila je još u 19. stoljeću učiteljica i feministkinja Marija Jambrišak, neustrašiva žena koja se svim silama borila za pravo djevojčica na obrazovanje i pohađanje fakulteta. U to su se vrijeme mogle školovati samo kćeri imućnih, a čak su i tada imale drugačiji kurikul nego dječaci.
Jambrišak je živjela za to da to promijeni, a zahvaljujući njoj, velikim dijelom, Hrvatice danas mogu studirati što god žele. Osim toga, na Prvoj općoj hrvatskoj učiteljskoj skupštini u Zagrebu zatražila je jednake uvjete rada i jednake plaće za žene i muškarce. To se, znamo, ni do danas još nije dogodilo.
Jednako glasne u borbi za ženska prava i za mogućnost žena da dobiju pravo glasa bile su književnice Dragojla Jarnević i Marija Jurić Zagorka, ali i gluhonijema slikarica Slava Raškaj.
Zagorka je ujedno bila i prva hrvatska novinarka koja je pokrenula Ženski list, prvi hrvatski časopis za žene. Iako je imala zaštitu Khuena Hedervaryja, kolege književnici, ali i ostali muškarci, žestoko su je kritizirali i govorili joj neka se uhvati kuhače. S druge strane, žene su stajale u redovima ispred kioska kako bi čitale nastavke njezinih romana koji su izlazili u dijelovima u dnevnom novinama, no kada je trebala njihovu podršku da se ženski glas daleko čuje, pognule su glavu zbog patrijarhatskih okova na kakve su bile navikle.
Imamo pravo glasa, no koristimo li ga zaista na najbolji način?
A gdje smo danas?
Kada se uzme u obzir borba koju su naše pretkinje podnijele, kako su neke od njih doslovce gubile živote, poput Emily Wilding Davison, koja se bacila pod kopita konja kralja Georgea kad je istrčala na stazu trkališta Epsom, kako su bile mučene, nekada i spaljivane kao vještice, možemo li zaista iskreno biti zadovoljne s time gdje smo danas?
Da, imamo pravo glasa, no kako ga koristimo? Jesmo li sve izašle na posljednje parlamentarne izbore i pokušale se izboriti za bolju budućnost? Jesmo li zaista jedne drugima uvijek podrška ili još uvijek vrijedi ona stara žena je ženi vuk? Podržavamo li se u javnim nastupima i poslovnim uspjesima ili nas još uvijek nešto koči? Jesmo li ekonomski zaista ravnopravne muškarcima kako je to htjela Marija Jambrišak?
