No već od rođenja Slavu život nije mazio. Rođena je gluhonijema. U njeno se doba gluhonijemost smatrala mentalnom bolešću, a to je vrlo rano uvidio i njezin otac Vjekoslav kada joj je pokušao osigurati mjesto u bečkom Zavodu za gluhonijeme. Naime, molba je tada upućena, kako je napisao činovnik odjela zemaljske vlade u Zagrebu, Ravnateljstvu umobolnice u Beču.
Podučavali je najbolji hrvatski slikari
Došavši u Beč, Slava je počela primati prve poduke iz crtanja, a upravo je tada primijećen i njezin talent. Iako je često boravila sama lutajući prirodom i upijajući sve njezine ljepote te ih ujedno bilježeći pastelama u svoje bilježnice, tek je Izidor Kršnjavi prvi primijetio njezin istinski talent.
Na njegov je prijedlog napustila bečki Zavod i prešla u Zavod za gluhonijeme u Zagrebu, gdje je nastavila školovanje. Upravo joj je zagrebačko razdoblje omogućilo nešto o čemu je prije samo sanjala – poduke najboljih hrvatskih slikara među kojima se ističu Ivan Bauer i Bela Čikoš Sesija. Pod njihovom je palicom napravila prve ozbiljne radove mrtve prirode.
Slava Raškaj dokazala je da i gluhonijeme osobe mogu živjeti ispunjen život.
Sve do 1898. godine, do kada je boravila u Zavodu, Zemaljska vlada plaćala je njezine slikarske potrepštine, a potom je pak s prekidima boravila u Zlataru, Trakošćanu i ostatku Hrvatskog Zagorja. Upravo u tom vremenu nastali su njezini najljepši akvareli koji predstavljaju sam vrhunac hrvatskog akvarelnog slikarstva na prijelazu iz 19. u 20. stoljeće.
Tu se opet okreće motivima prirode pa slika kruške, potočnice i druge prirodne elemente, a kada je prilikom zimskog boravka u Zlataru uočila zimske prizore koje je naprosto morala zabilježiti, nastali su njezini najljepši akvareli s bijelim godišnjim dobom. Jedan od tih akvarela čuva se u Modernoj galeriji u Zagrebu.
Nisu zaostajali ni ljetni prizori poput slike naziva Vodopad u Zlataru, a da nije bila samo slikarica koja se bavila slikanjem prirode, dokazuje portret Ide Batušić, rađen bez ikakve pripreme kakva obično prethodi takvim poduhvatima.
Skrenula pozornost na osobe s teškoćama u razvoju
Sasvim poseban senzibilitet koji je osjećala prema svemu što je okružuje, napose prema prirodi, vidljiv je u svakom njezinom radu, no njezina ju je senzibilnost i krhkost stajala i zdravlja. Naime, Slava je oboljela od tuberkuloze. Iako se nakon nekoliko mjeseci činilo da ozdravljuje, stanje joj se opet naglo pogoršalo.
U tom je periodu, već vidno narušena zdravlja, selila od jednog do drugog člana obitelji, a potom ponovno podnijela molbu da je prime u zagrebački Zavod za gluhonijeme osobe. Iako je primljena te je neko vrijeme i provela ondje, otac ju je u ljeto 1902. godine doveo u Kraljevski zemaljski zavod za umobolne u Stenjevcu. Ondje je i umrla. Bilo joj je 29 godina.
Unatoč kratkom životu, Slava Raškaj iza sebe je ostavila opus koji se i danas, više od stotinu godina nakon njezine smrti, smatra jednim od najvrjednijih dijelova hrvatskog slikarstva. Da, imala je sreće što je bila rođena u uglednoj i bogatoj obitelji pa je barem djelomično imala drugačiji tretman nego ostale osobe s istom dijagnozom.
Njezini se akvareli smatraju vrhom hrvatske akvarelne umjetnosti.
No čak i ako to ostavimo po strani, nema sumnje u to da je u sebi imala izniman talent po kojem je ostala upamćena i dugo nakon svoje tragične smrti.
Ujedno je i osvjetlala problematiku osoba s teškoćama u razvoju i bila jedna od onih koja je pomogla da se gledaju na ponešto drugačiji način. Da nije bilo nje i njezine prisutnosti u javnom životu hrvatskih prostora, možemo samo zamisliti kako bi se danas gledalo na gluhonijeme osobe.
I upravo zato Slava Raškaj zaslužuje biti dio #uLICEjunakinja.
Pročitajte i zašto Ana Rukavina, Vesna Parun, Vanda Kochansky-Devide, Marija Jurić Zagorka, MIa Čorak Slavenska, Lea Deusch, Štefanija Puretić, Zlata Bartl i Ivana Brlić-Mažuranić također zaslužuju biti dio #uLICEjunakinja.
