Odgoj djeteta najteži je posao. Potvrdit će vam to svaki roditelj. Djeci pokušavamo usaditi ispravne vrijednosti, naučiti ih kako da funkcioniraju u ovom kompliciranom svijetu i pomoći im da stasaju u pristojne, dobre i snažne ljude. Naravno, u tom procesu svima se potkradu male pogreške.

Često mislimo kako se dogode samo nama i zbog njih često osjećamo krivnju, a ne bismo trebali jer se te pogreške dogode baš svima.

1. VIKNULI STE NA SVOJE DIJETE

Velika je razlika između vikanja punog agresije i trenutka u kojem malo podignete glas na svoju djecu. Izrazito negativna i glasna komunikacija očekivano je štetna za dijete jer u njemu može izazvati osjećaj manje vrijednosti, ali ne morate osjećati krivnju kada u trenutku zbog nervoze malo podignete glas više nego što ste željeli.

Stručnjaci kažu kako s djecom moramo komunicirati čvrsto i odlučno, a ne glasno. Međutim, svima nam se dogodi da izgubimo živce i planemo. Ako i osjećate krivnju, ispričajte se djetetu jer ćete tako pružiti lijep primjer i izbjeći situaciju u kojoj će dijete usvojiti vaš obrazac ponašanja i vikati na druge.

2. TEŠKO NALAZITE VRIJEME ZA DIJETE

Gotovo svaki roditelj prije ili kasnije dođe u period kada je preopterećen poslom i takve situacije jednostavno se ne mogu izbjeći. Radite prekovremeno i kasno dolazite kući ili radite i vikendom kad su djeca slobodna te im zbog toga ne možete posvetiti onoliko vremena koliko biste htjeli.

Nemojte osjećati krivnju zbog situacije koju nikako ne možete promijeniti. S obzirom na to da moramo raditi kako bismo svojoj djeci priuštili osnovne stvari za život, očekivano je da ponekad nećemo imati vremena za njih. Važno je samo da ono vrijeme koje imamo iskoristimo kvalitetno. Možda ih sada ne možete odvesti na neki izlet, ali zato svaki dan iskoristite priliku da barem malo razgovarate s njima.

3. PRETJERUJETE SA ZAŠTITNIČKIM STAVOM

Nagon za zaštitom djeteta prirodno je urođen roditeljima. Imamo potrebu pružiti im osjećaj sigurnosti u svakom trenutku i kada bismo to mogli, rado bismo ih zaštitili od svih negativnih utjecaja i situacija koji će ih prije ili kasnije negdje dočekati u životu. Naravno, to je nemoguće. Uči se na greškama i ako im ne dopustimo da te greške i naprave, učinit ćemo im medvjeđu uslugu.

S jedne strane, voljeli bismo da naša djeca budu samosvjesna i snažna, a s druge strane ponekad ne razumijemo da takvi neće postati sami od sebe. Karakter se čeliči i stvara u situacijama koje možda i nisu najugodnije, ali svi moramo proći kroz njih pa tako i naša djeca. Neka iskustva jednostavno moraju doživjeti bez našeg prisustva i uplitanja kako bi sazreli.