U toj tišini, dok djeca maštaju o ljetu i roditelji pokušavaju planirati godišnje odmore, jedno se pitanje iznova provlači – treba li učiteljima i profesorima nešto kupiti?
Na prvu to djeluje kao jednostavno, gotovo banalno pitanje. No je li to zaista tako?
Neki roditelji doista žele iskazati zahvalnost. Osjećaju da su im riječi premalo za ono što je učiteljica učinila za njihovo dijete. Netko je, primjerice, tijekom nastavne godine vidio kako im se dijete prvi put osmjehnulo zbog uspjeha u školi, ili se prestalo bojati matematike, ili je naučilo čitati nakon dugih mjeseci borbe. Te promjene ne doživljavaju se kao male – one su ogromne u životima jedne obitelji.
Zato se u roditeljima javlja želja da zahvale. I to je u redu. U redu je kada se čitav razred dogovori oko kupnje jednog poklona.
Ako se razred na to odluči te se radi o simboličnom poklonu kao što je buket cvijeća, bombonijera ili nešto slično, učitelj će rado to prihvatiti jer je to, u konačnici, poklon njegove/njezine djece, kako ih često od milja zovemo.
Osim toga, na licima nekih od učenika gotovo da i možete vidjeti ponos zbog toga što su nešto poklonili svome učitelju/učiteljici. Usto, kada se iznos takvog poklona podijeli s brojem učenika, dolazimo do cijene jedne-dvije kave, pa onda učitelji to i lakše prihvaćaju bez prevelikog osjećaja krivnje, iako je ponekad i on prisutan, barem u tragovima.
Je li neki poklon - previše?
No ono za čime zaista nema baš nikakve potrebe jesu pojedinačni pokloni učenika. Ako i samo jedan od učenika uz razredni poklon odluči dati i svoj, a tome vrlo često kumuju roditelji i njihova međusobna nadmetanja, već se stvara ozračje kompetitivnosti i uspoređivanja.
Oni čiji si roditelji to ne mogu priuštiti ili jednostavno (ispravno) smatraju da za to nema potrebe, stavljeni su u poziciju u kojoj se osjećaju manje vrijednima i nevidljivima. Ne zaboravimo i da djeca upijaju sve oko sebe poput spužvi, pa onda samim time uče o tome kako, vidjevši to na priloženom primjeru, trebaju nekoga kupiti kako bi se pokazali boljima.
Ne, za tim zaista nema potrebe. Zaista nema potrebe da pojedini roditelji dodatno kupuju nakit, parfeme, personalizirane poklone i slično.
To mi je bio najljepši poklon u deset godina rada
Ono što je neusporedivo važnije jest odnos roditelja i učitelja tijekom cijele nastavne godine, i to s naglaskom na komunikaciji, a ne poklonima.
Učitelji, oni pravi, oni koji ostaju u sjećanju cijeli život, ne očekuju poklone. Nisam ni ja dok sam radila u školi.
Učitelji pamte druge stvari. Pamtimo onu djecu koja su se bojala pročitati rečenicu, a sad čitaju naglas.
Pamtimo kako smo jednim pogledom morali tješiti, smirivati, hrabriti. Pamtimo podršku roditelja kada se dijete mučilo.
Pamtimo onu tihu zahvalnost kad roditelj kaže: "Znam da nije bilo lako. Hvala."
Jedna moja kolegica pričala mi je kako je cijelu godinu radila s djevojčicom koja je imala teškoće s pisanjem, i to u petom razredu. Svaki zadatak bio je borba, svaki diktat suze.
Na kraju godine djevojčica joj je donijela vlastoručno ispisanu poruku – nekoliko nespretno napisanih rečenica, ali s toliko truda, pažnje i hrabrosti da joj je bilo teško suspregnuti suze. To mi je bio najljepši poklon u deset godina rada, rekla je.
I sama se sjećam jedne svoje učenice Dore, s kojom sam počela raditi na samom početku drugog polugodišta jer sam u to doba došla u jednu osnovnu školu. Zajedno smo se pripremale za njezino natjecanje iz Hrvatskog jezika na županijskoj razini. Iako je ostvarila dobre rezultate na školskom natjecanju, zbog čega se i kvalificirala za iduću razinu, njezino samopouzdanje nije pratilo rezultate.
No nakon mnogo motivacije i rada izvan same nastave, kada smo često sjedile u školskoj blagovaonici i satima analizirale rečenice te razgovarale i o životu, Dora je ostvarila sjajan rezultat.
Njezinu uzbuđenost zbog rezultata koji je bio bolji od onog koji je očekivala u trenutku kada sam je preuzela, kao i zahvala njezina oca kada je došao po nju u školu, daleko nadilaze bilo koji materijalni poklon.
Lijepo je primiti neku sitnicu, neki mali znak pažnje, ali ono što je mnogo važnije jest komunikacija s roditeljima tijekom čitave godine. Naprosto je nemoguće pratiti razvoj pojedinog učenika, posebno ako ima određene poteškoće, kada ne postoji bliska suradnja roditelja i škole.
Nastavna i školska godina je duga. Teška. Puna izazova. I za djecu, i za roditelje, i za učitelje. Kad napokon dođe kraj, svi su umorni. I svi žele da ih se vidi. Možda je baš zato najvažnije ono što ne dolazi u ukrasnom papiru.
Iskrena rečenica. Pogled koji kaže: "Znam koliko ste dali." Dijete koje s ponosom kaže: "Učiteljica me naučila ne odustajati." To su darovi koji se ne mogu kupiti.
I zato se baš ovaj tjedan zapitajte – što zaista želite dati učitelju/profesoru? Što zaista želite poručiti?
Možda odgovor nije u vrećici s mašnom. Možda je u riječima. U jednostavnom Hvala Vam, koje će ostati mnogo dulje nego što mislite.
