Spisateljica i voditeljica Josipa Pavičić Berardini prije nekoliko godina dobila je dijagnozu koja joj je promijenila život – oboljela je od raka dojke. Danas je zdrava, a bolest ju je navela da apelira na žene da redovito rade ultrazvuk i mamogram grudi. Josipa je dala i 5 savjeta koji će ženama oboljelima od raka dojke pomoći da se lakše nose s bolešću. I da uvijek imaju na umu da je ozdravljenje moguće

Kao papiga ponavljam svim ženama: molim vas, pregledajte se. Jednom godišnje možete odvojiti pola sata i otići na ultrazvuk. Zašto to radim? Zato što sam jako, jako svjesna toga i uvjerena da je razlog tome što sam još uvijek tu, taj što sam na pregled došla na vrijeme, priča spisateljica i voditeljica Josipa Pavičić Berardini koja je prije dvije i pol godine doznala da ima rak dojke.

Na sreću, izliječila se i postala ambasadorica udruge Europa Donna, ali i prava ambasadorica oboljelih žena. Svoje iskustvo Josipa je pretočila u knjigu pod nazivom "6 milimetara" koja je izdana 2017. godine, a godinu dana kasnije monodrama "6 mm - ispovijest o boli i pobjedi" počela se prikazivati na daskama ZKM-a.

Spisateljica i voditeljica Josipa Pavičić prije dvije i pol godine doznala je da ima rak dojke.

Moj rak je imao 6 milimetara. Pišem o svojem iskustvu zato što znam da ću s tim pomoći nekoj ženi u budućnosti koja će, na žalost, doći u takvu situaciju, kazala je svojevremeno Josipa Pavičić Berardini koja je ženama oboljelima od raka dojke dala 5 savjeta kako bi se lakše nosile s bolešću:

1. Psihička stabilnost

Čuti da imate rak je dijagnoza koja šokira i ostavlja bez teksta. To je dijagnoza zbog koje se stvarno osjećate poraženo. Ja sam se osjećala poraženo na svakom polju. Toliko sam bila klonula jer uvijek sam slušala da je rak bolest od koje ljudi svaki dan umiru.

Hvala bogu, jako brzo sam se resetirala. Godinama prije išla sam na autogeni trening i smatram da je to jedan od faktora koji mi je jako pomogao da se posložim.


2. Podrška obitelji

Prva tri mjeseca skrivala sve od svoje djece, mame, tate, bake činjenicu da imam rak i prve operacije prošla sam daleko od njih. Znala sam da bih u tom trenutku od njih dobila njihovu bol i suze, ali meni to nije trebalo. Ja sam željela biti jaka, željela sam hrabrost i podršku na neki drugi način. Podrška jest prekrasna, ali činjenica je da sve morate proći sami.

Tri mjeseca nakon dijagnoze, kada sam imala sve rezultate i kada sam znala o kojem se raku radi te da nije metastazirao, znači kad je prošlo ono najgore, obitelji sam rekla da imam rak. Sve sam ih posjela i jednostavno im izrekla.

3. Ako sam ja mogla, znači da možeš i ti
U to vrijeme pročitala sam jako puno self-help literature koja mi je puno pomogla. U jednoj knjizi pročitala sam izjavu žene koja je prošla rak koji je metastazirao i njena rečenica postala je moj životni moto:

'Ako sam ja mogla, znači da možeš i ti.'

Kad znam da je netko drugi uspio, znači da mogu i ja. To je jako bitno jer od malena nas bombardiraju s 'neizlječiva bolest karcinom' i živimo s uvjerenjem da je rak nemoguće izliječiti. Ali dok god znam da je netko imao tu 'neizlječivu' bolest i uspio je pobijediti, znači da mogu i ja.

Moja je preporuka da treba poslušati svoj organizam. Onako kako on traži, tako mu treba dati. I tražiti balans u svemu, ne pretjerivati u ničemu.

Ipak, u trenutku dok se čovjek tek suočava se s dijagnozom, možda bi čak bilo bolje odmaknuti se od tuđih priča, a onda kada se sve nekako posloži potražiti tuđe savjete i iskustva te uzeti neki smjer. To kažem zato jer vas drugi mogu 'bombardirati' sa svakakvim informacijama, pa nekad čak i reći neke stvari na loš način, ne zato jer su zločesti nego zato jer nisu prvo promislili.

4. Prehrana

Pola godine izbjegavala sam jesti šećer jer je dokazano da šećeri hrane tumorske stanice i svi koji su se susreli s tom bolešću pokušavali su se maknuti od šećera. Prvih pola godine od operacija pazila sam da jedem što više povrća i voća, jela sam doručak po protokolu nagrađivane liječnice Johanne Budwig koja je osmislila spoj svježeg sira i lanenog ulja koji, kad se muti pod velikim brzinama, stvara nešto što našem tijelu i stanicama daje kisik. A karcinom nastaje i kad naše tijelo nema dovoljno kisika.

Jedno vrijeme, kako se preporučuje, nisam jela ni meso, međutim jako samo smršavjela, proteini su mi bili jako niski, nisam se dobro osjećala te sam pola godine od dijagnoze, odlučila da ću slušati sebe. Stavit ću naglasak na ono što je najzdravije, da neću biti isključiva i da se ničega neću odreći nego da ću neke namirnice uzimati u manjim količinama.

Moja je preporuka da treba poslušati svoj organizam. Onako kako on traži, tako mu treba dati. I tražiti balans u svemu, ne pretjerivati u ničemu.


5. Ne ignorirajte kvržicu
U dvije i pol godine izgubila sam puno novostečenih prijateljica koje su mi došle u život putem toga što nas je spojilo - ista dijagnoza. Jedna prijateljica koju sam izgubila napipala je svoju kvržicu, međutim nije imala dovoljno hrabrosti otići pregledati se nego je to potisnula i rekla sebi 'Proći će to. Ako ja to ne diram i ne mislim o tome, kao da toga ni nema.' A nije nažalost tako.