Znate li da prosjaci nerijetko prose uz psa samo kako bi dobili više milodara od slučajnih prolaznika? Naljutit će se netko na to i zagrmiti „ljudi više vole životinje nego ljude“. Ne bih bila tako oštra. Ima razlog zašto gladan pas privuče više milosti stranaca.
Jer mnogi stranci kod kuće imaju psa. Automatski kad vide gladnog psa, pomisle kako bi bilo njihovom psu da je gladan. Izvade novčić i udijele ga za psa.
Lakše primjećujemo ono što nam je blisko.
Kad zatrudniš, odjednom oko sebe primjećuješ ostale trudnice. Sve su žene oko tebe odjednom trudne! Nije da ih prije nije bilo, samo su ti prolazile ispred očiju i nekako nisi razmišljala o njima. Sad znaš da im je teško stajati, da im se možda piški, da su im noge natečene… ako prije nisi pustila poneku trudnicu ispred sebe na redu za blagajnu „jer ti se nije učinio dovoljno velik trbuh“, sad ćeš to sigurno napraviti. Znaš da su prva tri mjeseca tebi bila najgora, onda kad se trbuh tek sramežljivo ukazuje i kad drugima nije jasno kako ti je teško.
Kad sam postala majka, pretvorila sam se u bujicu emocija, ne samo prema svom djetetu, nego i prema djeci svog svijeta. I prije su te pogađale dječje nesreće, ali nisi plakala. Sad suza suzu goni i na najmanju nepravdu prema djeci. Vičeš i na vozače koji ne staju tuđoj djeci na pješački, zaustavljaš automobile samo da dijete na biciklu može proći, zabavljaš ih dok njihova majka doji mlađe dijete, pričaš im priče dok te oni promatraju svojim velikim očima, glumiš vuka u parkiću i baš ti je dobro jer čuješ kako vrište od sreće. Sada kada si majka donosiš više osmijeha drugima, postaješ osoba koja je bolja verzija sebe.
Dijete me naučilo da nervoza rađa samo dodatnu nervozu, da se ništa neće dogoditi ako usporimo, da drugi ne razumiju što mi hoćemo ako to ne kažemo jasno i jezikom prilagođenim njima, podsjetilo me da stanem i primijetim lijepe detalje, da se ne uzbuđujem radi tuđe greške, da reagiram nježnije, da mogu biti najvoljenija i ako sam tog dana sebi najneuglednija osoba u ogledalu… malo po malo dijete me vratilo onom bitnom.
Jedino mi ide na nerve šta sad stalno cmoljim.
Dijete me naučilo da nervoza rađa samo dodatnu nervozu, da se ništa neće dogoditi ako usporimo, da drugi ne razumiju što mi hoćemo ako to ne kažemo jasno i jezikom prilagođenim njima.
Ne znam za vas, ali ja bih usvojila svu nesretnu djecu svijeta. Svaki put kad vidim neku tužnu priču, u meni se rodi poriv da se pobrinem za to dijete. Sada definitivno više i ciljanije doniram nego ranije, više opažam, više se nudim i trudim. Jer i sama imam dijete i mogu zamisliti kako bi mom djetetu bilo na mjestu nekog manje sretnog djeteta.
Kad se moraš brinuti samo za sebe, slabije se daješ drugima. Ako ne znaš kako je to brinuti o nekom tko potpuno ovisi o tebi, kako je to davati se danima i noćima samo da netko bude zdrav i sretan, ako ne znaš kako samo jedan osmijeh naplati sav tvoj rad, to nije tvoja krivnja. Ne znaš biti bolja osoba nego što jesi jer ne moraš, jer te nitko nije izazvao da budeš bolja osoba.
Ako nikad nisi bio gladan, teško možeš zamisliti kako je to biti gladan danima. Možeš pokušati zamisliti, ali zapravo ne znaš kako je to. Zato oni koji su i sami bili gladni pomažu oni koji postaju gladni puno više od vječno sitih ljudi. Jer znaju.
Hvala ti Mina što si moja kćer. Sad znam koliko mogu biti bolja.
