Kada bih svoj život opisivala u nekoliko riječi, jedna od njih zasigurno ne bi bila "uzbudljiv", barem ne prema definiciji koja se inače veže uz taj pridjev. I sada napokon mogu reći da sam s tom činjenicom potpuno pomirena.
Volim čitati satima, šetati se gradom i prirodom, puno vremena provoditi u kuhinji isprobavajući slatke i slane recepte, uživati u omiljenim kriminalističkim serijama. Izgubiti se u svojim mislima i potom ih prenijeti na papir ili, češće, natipkati ih. Često mi je sasvim dovoljno društvo moja malena vesela papiga i nemam potrebe za redovitim druženjima i izlascima.
Naravno, volim druženja s prijateljima i provođenje vremena s obitelji i dragim ljudima, ali preferiram da je to u nekom mirnom okruženju i atmosferi koja nije glasna i napadna.
Vjerovali ili ne, čak sam i profil na Facebooku napravila tek s dvadeset i četiri godine, i to tek kada mi je trebao za jedan volonterski posao, Instagram nešto malo prije toga, ali za potrebe "umjetničkog" izražavanja svojih misli i dijeljenje pokoje fotografije.
Nikad neću zaboraviti trenutak iz srednje škole kada je profesor vjeronauka pitao ima li netko tko nema profil na Facebooku, a ja sam digla ruku, jer što ću, da se nisam sama izložila toj "sramoti", sigurno bi to učinio netko od razrednih kolega. Njima je to bila sramota i razlog za ismijavanje, a ja si iz nekog razloga nisam olakšala život i napravila profil samo da njima udovoljim, nego sam trpjela podsmijehe, ali pritom i dalje išla po svom.
Čestitam na hrabrosti
I tako sam podigla ruku, a profesor mi je prišao i pružio ruku uz riječi: Čestitam. Na čemu mi sad on to čestita, zbunjeno mi je prolazilo kroz glavu, a on je tada dovršio misao: Čestitam ti na hrabrosti jer nije lako ostati uz svoje odluke i izbore u današnjem svijetu i s današnjim pritiscima.
Naravno da taj jedan događaj nije odmah pomogao i ulio mi potrebno samopouzdanje. I dandanas svjesna sam toga da moji hobiji i interesi uglavnom ne spadaju u kategoriju "volim sve što vole mladi" i "živim život punim plućima i 300 na sat".
Ipak, unatoč tome, jedna od riječi kojima bih danas opisala svoj život bez problema bi mogla biti zanimljiv zbog toga što sam napokon, nakon puno godina pokušaja i promašaja, osjećaja manje vrijednosti i očajavanja, shvatila da je jedini valjani kriterij da je moj način života zanimljiv meni.
Da, ne putujem puno, ne izlazim u klubove, tek ponekad na pokoji koncert, nemam adrenalinske hobije niti sam okružena velikom grupom prijatelja, ali sada mogu potpuno mirno i samosvjesno reći da svoj život smatram zanimljivim i potpuno usklađenim s onim tko ja zapravo jesam.
Zapravo ne znam ni što bih dobro dobila od toga da se forsiram na aktivnosti i pothvate koji mi nisu ugodni i stvaram si pritisak i u slobodno vrijeme. Dakako, ne mislim da to podrazumijeva ostanak unutar zone komfora, ali jedno je ostanak unutar zone komfora i strah, a drugo bježanje od samoga sebe i skrivanje svojih stvarnih želja i karaktera.
Najprije se moramo sprijateljiti sa samom sobom
Fokus često stavljamo na tuđe mišljenje o nama, a ne pitamo se što drugi imaju od toga da misle da živimo život kakav se uvriježeno smatra zanimljivim i uzbudljivim. Je li naš način života ono što ih navodi da ostaju uz nas ili je to ipak naš karakter, način na koji s njima razgovaramo, kako ih slušamo, savjetujemo i podržavamo kad im je teško?
Ljude sa sličnim razmišljanjima i pogledima nećemo naći tako da mijenjamo i oblikujemo sebe prema njihovim potrebama, već tako da se najprije sprijateljimo sami sa sobom, odbacimo sve krinke i potragu za prijateljima uskladimo s onim što stvarno jesmo. Ako lažemo drugima o sebi i bavimo se aktivnostima koje nas zapravo ne privlače, gazimo sami sebe, obezvrjeđujemo svoj identitet i tako sami sebi govorimo da nije u redu biti ono što jesmo.
Biti ono što jesmo upravo je ono što je najviše u redu, najpotrebnije i jedino ispravno – jedini ispravan način na koji trebamo i možemo kvalitetno proživjeti ovaj jedan jedini život koji nam je na raspolaganju.
Zalijevajte cvijet ljubavi prema samoj sebi
Potrebno je puno truda, puno uzgajanja cvijeta ljubavi prema samome sebi, puno osvješćivanja činjenice da je u redu biti drukčiji, ali da je jednako u redu i u nečemu biti potpuno "dosadan" i isti kao svi drugi.
Mi smo ti koji biramo temelje kuće koju će nastanjivati naše misli, želje, čežnje, maštanja i interesi. Gradimo je onako kako nama odgovara i onako kako je nama udobno i potrebno.
Sami biramo boje svojih zidova i potpuno je u redu ako su neutralnih ili pastelnih tonova. Ionako smo, na kraju krajeva, mi ti koji živimo u toj "kući" i bitno je da nam je ugodno u našem tijelu i umu. Jednako kao što nam drugi dođu u goste u naš stambeni prostor, tako ih ugošćava i naše biće, puštamo ih blizu sebi.
Da, bitno je da im je u našem stanu ugodno i da uživaju u našem društvu, ali nakon što odu, ostajemo sami sa sobom i jednako kao što je važno da nam naslonjač na kojemu ostajemo sjediti nakon njihova odlaska bude udoban, tako je važno i da nam bude udobna nutrina našeg bića, interesa, hobija i razmišljanja koji nas sačinjavaju.
