Kada započnete komunikaciju s medicinskom sestrom iz Pule Mirjanom Mitrović Gašparini, nemojte očekivati da će ona biti imalo obična. Jer ova zanimljiva i zaista posebna duša sve je samo ne obična. Nakon što je na našoj stranici na Facebooku objavila pjesmicu o patuljastoj vodenkonjici Lotti iz zagrebačkog zoološkog vrta, javili smo se gospođi Mirjani, koja nas je oduševila svojim pristupom.
Naime, Mirjana Mitrović Gašparini, medicinska sestra na odjelu onkologije Opće bolnice Pula, voli pisati u rimi, pa nam je tako i odgovorila na naš upit možemo li na našem portalu prenijeti njezinu genijalnu pjesmicu o patuljastoj vodenkonjici Lotti.
Poštovana, ja sam vašim javljanjem pozitivno iznenađena. Volim pisati pjesmice od srca tim milim bićima koja nam život uljepšavaju, puno ljubavi nam daju. Iako ove godine punim 60 godina, vjerujte, ja u ZOO vrtu nisam u svom životu bila.
Pišem pjesmice mojoj velikoj frendici Malinici i divim se njenoj preslatkoj njuškici. U grupi sam Malina on wheels, sretna sam, ooo, yess. A imam i moju ekipu av i mijau, što su svi zgodni, auuu!, odgovorila nam je gospođa Mirjana. Malina je, za one koji nisu upućeni, kujica u kolicima iz Osijeka, koju je netko nepokretnu ostavio u jarku, a nakon pet dana koje je provela ondje netko se sažalio nad njom i odnio je u osječku Udrugu Pobjede, gdje su se pobrinuli za nesretnog psa i spasili mu život.
To je bilo 2013., a Malina danas uživa u životu i svojim objavama na Facebooku, gdje ima 24.760 pratitelja, pokazuje svima da je i ona pas kao i svaki drugi. Na stranici također promoviraju udomljavanje životinja s posebnim potrebama te im pomažu.
U malenu Malinu zaljubila se i Mirjana, a srcu joj je prirasla i patuljasta vodenkonjica Lotta, koja je prije nešto više od dva mjeseca došla na svijet u zagrebačkom zoološkom vrtu. Mala slatka bačvica, kako tepaju Lotti, inspirirala ju je da joj napiše pjesmicu koja nas je oduševila.
Ja sam mala vodenkonjica Lotta debeljuca, preslatka mi je njuškica. Moja draga mama se zove Inole, zato znam da me svi puno vole. Kada ja s njom plivam u bazenu, svi ko ludi u nas blenu. Znam da smo postale atrakcija, zato je kod nas uvijek turbo mokra akcija. Kada se plivajući umorim, tada malo začorim. A kada se probudim, za maminim mlijekom poludim.
Volim je puno, puno jer mi sreću moja mama pruža, a znam da nema muža. Ustvari, moj tata se negdje sakrio ko mađioničar, znam da je napravio mene, dobru stvar. Ljudeki moji, sada se izvinjavam jer žurim da uskočim u bazenčić, a poslije da nešto klopnem u svoj gladni stomačić. Pljus, pljusss, joooj, što je fina vodica, smočila mi se njuškica.
Gospođa Mirjana u poruci nam je otkrila svoju veliku ljubav prema pisanju u rimi, naravno – u rimi.
Kao što ste primijetili, u rimi pišem, kad ne znam da rišem. Da znam, ja bih sva ta draga stvorenja u jedno veeeliko srce stavila i prekrasno srce narisala. Izvinite što sam malo dosadna u dugoj priči, ali to meni sliči. I naravno da odobravam da pjesmicu o debeljuci Lotti i njezinoj mami na svojem portalu objavite, mene uveselite.
Puno vam sunčanih pozdrava iz svoje Pule šaljem, iskrene, prijateljske zagrljaje odašiljem, napisala je Mirjana, kojoj život uljepšavaju i njezina tri psa. Zamolili smo je da nam pošalje fotografiju sa svojim ljubimcima, a evo kako nam je odgovorila:
Ja njih često slikam same, plašim se da me šapicama po glavi ne odalame. Skupnu fotografiju nemam niti jednu jer ih ja sama fotkam, morat ću nekog dvonošca da ja smotkam. Pa da nas uslika zajedno, bilo bi zabavno. Izvinite na šali, ali moj mozak uvijek nešto blentavo izvali. Za par dana ću se slikati s njima, iako je zima. Ovo su fotkice od prošle godine kad sam im oblekicu sašila i meni šeširić, bili smo svi super topić.
Moji psi se zovu Munja, Lunja i Meda, pružaju šapice svim dobrim ljudima od reda.
Mirjana radi na šalteru onkološkog odjela Opće bolnice Pula, a svojim vedrim duhom i pozitivnom osobnošću olakšava dane pacijentima, za koje u slobodno vrijeme šije i kape.
Ja radim na onkološkom šalteru pulske bolnice s bolesnicima kojima je u životu teška muka, pri ruci su uvijek moji i kolegica i kolega, dobra ljudska ruka. Trudim se da im bar malo osmijeh na lice nabacim, tugu u njihovim očima da bar na trenutak odbacim. Puno njih zna da pišem pjesmice, a šijem i za onkološke pacijentice kapice. Tijekom kemoterapije im otpadne kosa pa im ja sašijem kapicu, poklonim je od srca, želim da što prije ozdrave, da sreća i zdravlje opet oko njih frca.
Rima mi sama dolazi iz glave, stihići se plaše da negdje ne zaglave. Sada sam na godišnjem odmoru pa svojim psima šijem oblekicu za maškare, da im budu radosne njuškice. Ja sam vam u duši veliko dijete, trudim se da nema neke štete. Volim na svoj način svakom pomoći u životu, da osjete svu njegovu draž i divotu. I tako brzo prođe, starost brzo dođe. Čovjek treba živjeti kako se on u duši osjeća, a ne da bude za druge lažna, probušena vreća smeća, izrecitirala nam je simpatična medicinska sestra.
