Koliko ste puta kao mlada majka guglale nešto usred noći? Ja jesam, puno puta. Počelo je već u trudnoći s pitanjima poput "Što ako ne čujem bebine otkucaje srca?", a nastavilo se odmah nakon poroda sa "hrana koja smeta bebi kod dojenja" i sličnim pitanjima koja bi iskakala i u 11 navečer i u četiri ujutro.
U prosjeku svaka osoba nešto pretražuje na Googleu triput dnevno. Mladi roditelji rade to dvaput češće. Oni su najzabrinutija skupina ljudi na internetu. Ispred sebe imaju malo biće i 1001 pitanje.
Pretraživanje interneta u potrazi za odgovorima ponekad može umiriti majku, ali u gro slučajeva rezultirat će osjećajima koji će negativno utjecati na nju. Jer rijetko tko staje pretraživati kod prvog odgovora. Kad te nešto zanima, čitaš puno, čitaš sve. I onda samo sve više toneš jer otkrivaš razne odgovore koji te vode u raznim smjerovima.
Google jest počeo prije nekoliko godina kontrolirati sadržaj koji ima veze s medicinom, no, nažalost, kontrola nije zahvatila "stručne savjete mamećeg sabora s kauča", pa su forumi i dalje glavni izvor informacija brojnih mama.
Najbrži način da žena, a posebno majka, potone u depresiju jest da nešto pretražuje na internetu i onda završi na nekom nestručnom blogu, grupi ili forumu gdje se okupljaju svete majke. Zovem ih tako godinama iako nisu svete, ali se prema drugim ženama odnose kao da jesu.
Rado se okupljaju u specijaliziranim grupama po Facebooku samo za trudnice i mame. Tamo nekad samo čitaš i odmah se zbediraš jer si sigurno nešto pogrešno napravila kad se usporediš s drugima, a ako pitaš neko škakljivo pitanje koje nije po mjeri, mogu te i izbaciti iz grupe.
Mene jesu, kad sam pitala za savjet o bočici u trenutku kad sam se mjesecima borila s nedostatkom dojenog mlijeka i kad sam bila na rubu postporođajne depresije.
Kada si ranjiv, trebaju ti utjeha, podrška i savjet
U domaćoj grupi punoj majki postavila sam pitanje ima li neka žena problema s dojenjem ispričavši svoju priču s poteškoćama te sam spomenula da sam maloj dala prvu bočicu adaptiranog mlijeka. Ubrzo sam dobila groznu poruku jedne od administratorica grupa da sam izbačena uz objašnjenje kako je njihova grupa samo za brižne i odgovorne majke, ne za nas koje "PROMOVIRAMO KUPOVNO MLIJEKO".
A kad si ranjiv, ne trebaju ti optužbe poput spomenute. Trebaju ti utjeha, podrška i savjet. Može biti i nestručan savjet, samo da nije pametovanje u obliku Sve majke mogu dojiti, samo je stvar truda. Tu sam rečenicu dobila u inboks od jedne od članice te grupe nakon izbacivanja.
Sve majke mogu dojiti, samo je stvar truda rečenica je koja mi je poručila da SAMO ja to ne mogu i da se NE TRUDIM. Dakle, loša sam majka. Hvala, mame carice.
Mogla si pročitati objavu s razumijevanjem i vidjela bi da se izdajam svakih 45 minuta ne bih li potaknula dodatno produkciju mlijeka, mogla si pročitati da dijete urliče nakon svakog dojenja, mogla si pročitati da mjesec i pol nisam spavala dulje od 20 minuta.
Ali ti si odlučila meni poslati privatnu poruku da nisam dobra majka. Vidjela sam slične komentare i ispod objave, ali ti si se baš potrudila posebno mi poslati poruku i reći mi da sam loša. A onda su me izbacile iz grupe jer ne mogu dojiti i pričam o mogućem rješenju.
Zašto smo mi žene toliko okrutne jedna prema drugoj? Je li to zbog frustracija koje nam nosi roditeljstvo ili općenito život u patrijarhatu, gdje se onda velik dio žena može jedino realizirati kao majka? Pa kad odgoji dijete, ima osjećaj da je osvojila olimpijadu, dok mi jadnice koje smo rođene sa šepavom sisom ne možemo proći ni selekcijski krug majčinstva. Za nas je rezerviran roditeljski pakao ili barem čistilište.
Zašto svaki put kad se netko požali imamo potrebu reći kako je nama?
Kad god bih govorila o našim postupcima IVF-a, uvijek bi se našla neka žena koja bi jedva dočekala da ja završim priču o godinama truda da bi veličanstveno uzviknula: A mi se poseksali samo jednom i zatrudnili!
Kad dojim jedva izvučem 100 ml mlijeka, komentar je koji će rezultirati uglavnom komentarima: Kod mene mlijeka na litre, ne znam kud ću s njim. Tu i tamo netko će se potruditi pomoći ti, a ostatak će veličati svoje sposobnosti. I po mogućnosti ti reći da se ne trudiš.
Bravo, sestro, što ti ide lako, ali mogla si mene čuti i pokušati biti suosjećajna. Znam zašto nisi. Jer te nitko drugi ne sluša i jer napokon imaš mjesto gdje se možeš glasno izraziti i nekog "pobijediti" u razgovoru. Ako te kod kuće ne uvažavaju i tvoj se glas ne čuje, uvijek postoji internet. Tamo ne moraš biti suosjećajna, napokon jedno mjesto gdje se od tebe ne traži ništa i gdje ti možeš "druge učiti pameti".
Nažalost, svaki negativan komentar ima potencijal da završi loše. Nekog ćete samo malo „ubiti u pojam“ i uništiti mu dan, nekog ćete gurnuti u punokrvnu depresiju, a netko će možda sebi i oduzeti život.
Vidjeli smo nedavno, nažalost, nekoliko slučajeva u kojima su žene počinile suicid zbog internetskih komentara. Ajmo ne biti bullyji.
Završila sam u postporođajnoj depresiji zbog niza okolnosti, a internetski komentari gurnuli su me preko ruba svih tih okolnosti.
Točno znam trenutak kad sam se osjetila kao višak i počela sumnjati da moje majčinstvo ima smisla. Srećom pa sam imala oko sebe drage mame iz stvarnog života koje su mi pomogle, zajedno s mojim suprugom, da izađem iz tog pakla.
Znam da svi nekad bubnemo neku glupost, i ja znam nešto reći zbog čega mi bude žao. Ljudi smo. Ono što znam jest da učim. I da sve češće nakon pisanja komentara sve obrišem prije negoli stisnem "send". Ako osjetim da sam negativna, brišem. I dalje griješim, no trudim se.
Draga ženo, molim te, razmisli prije komentiranja. Nije vrijedno pobijediti na internetu da bi drugu ženu dotukla u stvarnosti.
