Od Ljiljane se na Facebooku oprostio i njezin prijatelj Bruno Šimleša.
Dragi moji i Ljiljanini,
s nezamislivom tugom vas moram obavijestiti da je Ljiljana preminula danas ujutro. Otišla je mirno, u snu, bez bolova.
21 godinu borila se protiv beštija, do zadnje sekunde davala sve od sebe, s tim unikatnim osmijehom preko čitavog srca. Imala je neprikosnovenu volju za životom i do zadnjeg se dana dušom držala za jezgru života.
Znam da će doći trenutak kada ćemo moći slaviti njezin izvanredan život u kojem je primala i davala neograničene količine ljubavi. Ali danas nije taj dan i znam da nam ni ona ne bi zamjerila na suzama.
Uvjeren sam da Ljiljana ne žali ni za čim, no naravno, mi ćemo žaliti za njom. A kad se bar malo oporavimo, onda ćemo je svim srcem slaviti. Slavit ćemo njezin život koji je bio tako elegantno satkan od ljubavi.
Posljednji ispraćaj je na Krematoriju u četvrtak u 12h, a Ljijana je željela da ne donosite cvijeće, nego da ako imate potrebu uplatite nešto za njezine voljene udruge Sve za nju i Nismo same.
Oprostite mi, ali ne mogu više pisati. Javit ću se čim mi se srce vrati u tijelo. Znam da prava ljubav ne umire, ali trenutno ne mogu..., napisao je.
Od drage prijateljice oprostila se i Ivana Kalogjera, osnivačica udruge "Nismo same".
Zauvijek je zaspala moja Ljilja, moja Sis.
Mnogima je bila inspiracija, meni je bila i više od toga, bila mi je prijateljica. Voljela je mene, moju djecu, Nismo same…
Voljela je život i ljude. Sve što je radila činila je strasno i srčano. Kad god sam imala neku novu ideju podijelila sam je s Ljiljanom, a ona se tome veselila kao djevojčica.
Sjedim za kompjuterom i po ne znam koji put čitam njezinu posljednju poruku.
„Danas su jako loše vijesti. Nada i volja još su jake. Odluka sutra pada. Koristim priliku da ljudima koje volim kažem da ih volim. Za svaki slučaj. Dabogda uzaludno. Iako jedan volim te nikad nije uzaludan!“, napisala mi je.
Čekala sam da se ponovno javi. Poslala sam joj srce. Jedno, dva, pet, deset… Volimo te Sis, nemoj nas napustiti.
Budila sam se noću i provjeravala je li tu.
Jutros mi je prijateljica javila da je Ljiljana zaspala.
Pokušavam naći odgovor na pitanje zašto… No, ne nalazim ga.
Sis, još uvijek ne vjerujem da si otišla. Tužna sam…
Zauvijek je zaspao dio mene, napisala je Ivana.
Ljiljana Pranjić s rakom se borila više od 20 godina za vrijeme kojih je prošla brojne operacije i kemoterapije, ali hrabrost i volju za životom nikad nije gubila. Više puta i mi smo od Ljiljane učili vrijedne lekcije o životu, borbi, o tome kako biti podrška osobi koja se bori s rakom dojke. Postala je inspiracija mnogima.
Kad sam bila mlada, imala sam ovakvu viziju svoga života: ja ću završiti fakultet, naći ću si dragog dečka, malo ćemo hodati, pa ćemo se vjenčati, imat ćemo dječicu, kupit ćemo stan u Zagrebu i kućicu kraj mora. Ništa od toga nisam ostvarila. Nisam postigla zavidan akademski ni poslovni uspjeh, ali ja se osjećam strašno uspješno. Zašto?
Zato što mi je u posljednjih nekoliko godina nekoliko žena reklo da ih inspiriram, da sam im svjetlo i da im vraćam nadu. Meni je to mjera uspjeha. U svojoj 51. godini ja sam napokon zadovoljna sobom. Pa čak i ako jednom izgubim bitku s bolešću, ja sam i dalje uspješna, ja sam pobjednica – jer sam ostavila trag na nekim drugim ljudima, rekla nam je u jednom intervjuu 2018. godine.
