Kraj stare i početak nove godine obično su rezervirani za rezime godine koja je iza nas i za donošenje novogodišnjih odluka. U tom duhu i mi smo izdvojili priče iz 2018. koje su nam vraćale vjeru u ljude, a koje mogu poslužiti kao poticaj da i u 2019. budemo – ljudi.

JEDAN 1.C RAZRED I PROFESORICA IVANA

Ne treba mnogo da nekoga učiniš sretnim. Dečki iz 1.C su se za ovaj Božić odrekli dijela svog džeparca i taj novac donirali humanitarnom projektu "Nisi sama – ideš s nama", koji financira prijevoz žena taksijem na kemoterapije u zagrebačkim bolnicama. Moji mali veliki ljudi, napisala je prije nekoliko dana na svom Facebooku Ivana Mihovilović Krce.

Ona je profesorica engleskog jezika u splitskoj Elektrotehničkoj školi, a 1.C je njezin razred, njezini dečki, kako ih zove od milja. Točnije 24 dečka koja su pokazala zrelost i spremnost da pomognu puno veću od mnogih koji ih debelo "šišaju" kada su godine u pitanju.

Iako 1.C čine dečki koji imaju tek 14, 15 godina, čim im je njihova profesorica i razrednica iznijela ideju da bi zajedno mogli sudjelovati u nekoj humanitarnoj akciji i učiniti nešto lijepo za nekoga, spremno su kimnuli glavom i bacili se na posao.

U roku odmah skupili su novac, a kako je odluka pala na akciju "Nisi sama – ideš s nama", na satu razrednika pojavili su se s papirima i flomasterima, a onda napravili i natpise s imenom akcije.

I možda će za sebe reći da svota koju su skupili i nije toliko velika, ali veličina njihove geste je ono što se računa.

Skupina 15-godišnjaka, za koju će mnogi od nas bez previše razmišljanja reći "ah, nezreli klinci", spremno je i zrelo prihvatila poziv da nekome pomogne i uljepšala dan svim onim ženama zbog kojih ova akcija postoji.

Svaki nam od njih zato može biti poticaj da budemo bolji u godini koja je pred nama jer malom, a opet velikom gestom pokazali su kako biti – čovjek. Upravo to je ono što ih tijekom četiri godine želi naučiti i njihova profesorica.

Koliko god mi je bitno da ih kroz četiri godine školovanja naučim engleski jezik, toliko mi je bitno i da nauče nešto mnogo vrijednije - suosjećati i pomagati drugome. U tome je cijeli smisao, zaključila je profesorica.

Sudeći po startu koji je imala s ovom generacijom, za ova 24 dečka ne treba strahovati.

RADNICI ULJANIKA I JEDAN FRIZERSKI SALON

Ljeto 2018. obilježila je i borba radnika Uljanika za isplatu plaća. Uz radnike su tijekom višednevnih prosvjeda stali i brojni građani, a divljenje javnosti izazvala je i gesta jednog frizerskog salona iz Pule.

Dok je 4500 radnika Uljanik Grupe strahovalo za svoju egzistenciju, Jasna Okić je na Facebooku objavila poziv s namjerom da barem malo olakša ionako tešku situaciju roditelja zaposlenih u Uljaniku.

Dragi uljanikovci, u utorak i četvrtak dovedite svoje školarce na besplatna šišanja, napisala je krajem kolovoza na Facebooku, a njezina gesta oduševila je ne samo radnike Uljanika nego i cijelu javnost.

Tako se pokazuje solidarnost, svaka čast, uvijek se nađu pošteni i časni ljudi da pomognu jedni drugima, bio je samo jedan od komentara ispod objave.

Danas, četiri mjeseca kasnije, Jasnina priča jedna je od onih na koje se vrijedi podsjetiti.

Ja sam vezana za Pulu, a Pula vam je Uljanik. Mi smo jednostavno svi povezani s time, jer ako nema Uljanika – nema 60 posto posla koji mi obavljamo. Ali nije to samo zbog te materijalne strane, to je i s ljudske strane. Ljudima treba pomoći, to su naši prijatelji, članovi obitelji, svi... priča o razlozima zbog kojih se odlučila na ovaj korak.

Prisjetila se da je dodatno dobra stvar ove akcije bila činjenica da su pokrenuli i druge da pomažu koliko mogu.

Skupljale su se napojnice pa se kupovao školski pribor za djecu, bilo je jedno mjesto na kojem se to dijelilo ljudima. Mi smo njih pratili u štrajku i pomagali im koliko smo mogli, osobno i financijski, priča nam Jasna.

Kada je, kaže, svoju ideju o besplatnom šišanju iznijela svojoj šefici, ona je odmah prihvaćena.

Ja sam se ponudila da ću ostajati nakon radnog vremena raditi i da ću to besplatno obavljati u slobodno vrijeme, ali priključile su se i kolegice i kako su ljudi počeli dolaziti više nismo gledali je li to to određeno vrijeme ili ne. Kako su dolazili, tako smo ih i primali, prisjetila se Jasna i zaključila da bi istu stvar ponovila kad god zatreba.

Uvijek se to radi i radilo se, i dok god mogu, pomagat ću, zaključila je.

Prosvjed ranika Uljanika u kolovozu
Prosvjed ranika Uljanika u kolovozu Foto: Dusko Marusic/PIXSELL

VREĆICE DOBROTE

U danima oko Božića na nekoliko lokacija u Zagrebu nepoznati dobročinitelji ostavljali su vrećice s hranom s ciljem da barem malo razvesele one koji nemaju.

Fotografija jedne takve geste, sa zagrebačkog Črnomerca, došla je i do naše redakcije. Tamo je netko o kontejner objesio vrećicu u kojoj su bile mandarine, jabuka, čokolada i vrećice čaja.

I dok su u nečijem životu to tek sitnice, nažalost, postoje i ljudi kojima i te "sitnice" puno znače jer, iako mnogi među nama blagdane provode u toplim domovim i u društvu najdražih nam ljudi, oko stolova na kojima se ne nazire kraj hrani, postoje i oni koji o takvom izobilju mogu samo sanjati.

I upravo su oni bili poticaj nepoznatim dobročiniteljima da im barem malo uljepšaju blagdane.

Priča s Črnomerca privukla je veliku pozornost na našim društvenim mrežama, a u komentarima su se javili i oni koji se u vrijeme blagdana, ali i tijekom ostatka godine, odlučuju za slične geste.

Ovo je samo dio poruka:

Mi smo dječji bicikl s mašnom isto tako ostavili i do kraja dana ga više nije bilo. Neka je sretan nekome kao što je nama bio dok ga dijete nije preraslo.

Ja svake godine u Sisku ostavim jedan-dva paketa s mesom, sarmom, kruhom i kolačima, ako imam, ostavim i voće. Sve lijepo u posudicama spakirano. Nadam se da sam barem nekom donijela veselje bar na taj dan. Inače to napravim i tijekom godine, podijelim ono što je meni previše.

Ja to radim cijelu godinu, ne samo za blagdane.

Moj suprug i ja jednom mjesečno ostavljamo vrećicu. Ne prođe ni pet minuta i već je uzme onaj kome je potrebno.

Redovito ostavljam vrećice s hranom da nekoga razveselim. Voljela bih da u budućnosti ne bude potrebe za tim, već da svaka obitelj ima na stolu hrane koliko im je potrebno.

Ova posljednja rečenica sigurno je nešto oko čega se svi slažemo –ali dok jedva čekamo ta vremena u kojima ovakve geste neće biti potrebne, lijepo je znati da postoje ljudi koji žele pomoći – svatko onoliko koliko može.

Vrećica s Črnomerca koja je nekome uljepšala blagdane
Vrećica s Črnomerca koja je nekome uljepšala blagdane Foto: Zadovoljna.hr

TO NIKAKO NIJE SVE

Ove priče, naravno – i srećom, nisu jedine u kojima su ljudi pokazali da su – ljudi.

Pozitivan su primjer svojom aktivnošću u zajednici i nesebičnim pomaganjem drugima dali i Tvrtko i Mislav, dobitnici nagrade Luka Ritz.

Tri sestre iz Kutine i njihova prijateljica i ovu su godinu putem svog "Portala dobrote" nastavile mijenjati Hrvatsku nabolje i pomagati onima koji nemaju.

Tri fantastične žene, Milena Štimac, Blaženka Eror Matić i Marija Vujevoj, dobile su Volonterski Oskar, nagradu koja se dodjeljuje najaktivnijim volonterima Grada Zagreba.

Milena, Blaženka i Marija pokazale su da u Zagrebu žive ljudi velika srca.

2018. godina bila je i godina u kojoj su mediji obrisali suze s lica djeteta koje nije ni smjelo plakati.

I to nije sve.