Autizam je neurorazvojni poremećaj koji se najčešće prepoznaje kroz poteškoće u komunikaciji i socijalnim interakcijama kao i u ponavljajućim ponašanjima (stereotipnost, specifični i/ili intenzivni interesi, inzistiranje na istovjetnosti, teškoće u području senzorike), no stručnjaci upozoravaju da ne postoji jedan simptom koji sam po sebi potvrđuje dijagnozu.
Profesorica Sanja Šimleša ističe kako roditelji najčešće pomoć traže zbog kašnjenja u razvoju govora, no upozorava da to ne mora značiti da dijete ima autizam.
Roditelji nam često dođu jer dijete ne govori. To je prva zabrinutost roditelja i nespecifičan simptom koji ne mora biti pokazatelj autizma. Tada gledamo kako dijete komunicira. Primjerice, to se vidi kod djece s 12 mjeseci kad počinju pokazivati ispruženi kažiprst, što kod djece s autizmom često zna kasniti i pojaviti se kasnije. Kad djeca počnu komunicirati gledamo rade li to zato što su gladni ili žedni, odnosno zato jer nešto trebaju/žele ili da s nama nešto podijele.
Primjerice, djeca već s deset mjeseci podignu neki predmet, pokažu ga samo da ga vi vidite, iako ne govore. To je također nešto što se kod djece s autizmom dogodi kasnije. Također promatramo imitira li dijete, koliko je zainteresirano za drugu djecu i kako uspostavalja prijateljstva, kako se igra. Kad progovore gledamo koriste li govor funkcionalno ili samo ponavljaju neke fraze iz crtića i slično, objašnjava ova profesorica na Edukacijsko- rehabilitacijskom fakultetu u Zagrebu.
Sanja Šimleša završila je veći broj edukacija, posebno u području dijagnostike poremećaja iz spektra autizma i drugih neurorazvojnih poremećaja te je boravila u istaknutim američkim sveučilištima (Centru za istraživanje djece Yale, Klinici za autizam i neurološki razvoj California i Centru za ljudski razvoj i poremećaje Washington). Njezini interesi usmjereni su na rani kognitivni i komunikacijski razvoj djece tipičnog razvoja kao i djece s razvojnim odstupanjima. Sudjelovala je u brojnim znanstvenim i stručnim projektima.
Šimleša dodaje kako je upravo komunikacija jedan od najvažnijih pokazatelja na koje roditelji i stručnjaci trebaju obratiti pozornost.
Prepoznavanje autizma može biti otežano, jer se zbog jednog simptoma ne diže panika. Rekla bih da je komunikacija najvažnija jer je autizam definiran kroz teškoće u komunikaciji i ponašanju. Prije 27 godina Američka akademija pedijatara donijela je indikacije za razvojnu procjenu: ako dijete od 12 mjeseci nema geste, ako sa 16 mjeseci ne govori te ako ne kombinira riječi s 24 mjeseca života. To su bili kriteriji da se djecu koja imaju takva obilježja prati, ističe.
Dijagnostika autizma uključuje procjene više stručnjaka, psihologa, logopeda, rehabilitatora i dječjeg psihijatra, (neuro)pedijatra, a jednako je važno pripremiti i dijete za sam pregled. Svaka procjena može trajati između sat i dva.
U predškolskoj dobi želimo da roditelji budu s nama tokom procjene jer nam daju puno informacija o svakodnevnom ponašanju djeteta, kako komunicira, koliko je zainteresiran za vršnjake... Kod djeteta je važna najava, odnosno da ga dobro pripremimo i upoznamo sa svime što ga očekuje na pregledu i što će se tamo događati. Primjerice da se u vrtiću napravi neki vizualni raspored, ako dolazi kod mene, da se stavi moja slika, da će doći kod te tete, veli profesorica.
Posebno zanimljiv podatak odnosi se na intelektualne sposobnosti djece s autizmom. Kako ističe profesorica Šimleša, autizam ne isključuje darovitost.
Procjenjujemo komunikacijske vještine i na kojem je intelektualnom stupnju. Ovo zadnje je važno da vidimo ima li dijete dijagnozu autizma ili će dobiti još jednu pridruženu dijagnozu intelektualnih teškoća. Danas 30 posto djece s autizmom ima pridružene intelektualne teškoće. Od 40 do 50 posto ima granične, a 20 do 30 posto natprosječne. Ono što je zanimljivo jest da možete imati dijete s autizmom koje je darovito. Jedno ne isključuje drugo, kazala je profesorica.
Informacije koje često izostanu
Suočavanje s dijagnozom za roditelje je često vrlo emotivan trenutak, a mnogi pritom nisu dovoljno informirani o pravima koja mogu ostvariti.
Reakcije roditelja su različite. Neki reagiraju mirno, pogotovo oni koji su sumnjali da im dijete ima autizam. Radili smo istraživanje u Hrvatskoj i pitali roditelje koja im je bila prva asocijacija u trenutak kad su saznali da im dijete ima autizam. Nijedan roditelj nije rekao olakšanje. Uglavnom su to bili strah, šok, nevjerica, kako sada dalje.
Često izostanu informacije o pravima roditeljima i mislim da bi se o njima trebalo konkretnije pričati. To su prava preko Hrvatskog zavoda za socijalni rad (roditelj njegovatalj, osobna ivalidnina, doplatak za pomoć i njegu djeteta). U zdravstvenom sustavu mogu ostvariti pola radnog vremena, dopust za njegu djeteta. U obrazovnom sustavu pomoćnika u vrtiću i školi, imaju prednosti pri upisu u vrtiće...
Profesorica Šimleša osvrnula se i na svakodnevne izazove s kojima se susreću djeca s autizmom i njihove obitelji. Situacije koje većina ljudi doživljava kao rutinske, poput odlaska u trgovinu, vrtić ili školu, za dijete s autizmom mogu biti izrazito stresne jer mozak djeteta s autizmom drugačije obrađuje informacije.
Ako imamo dijete koje stavlja ruke na uši, to se događa jer mu je previše zvukova. Svaka nova situacija mu je stresna i nepredvidljiva. Njegov živčani sustav teže se prilagođava na određene situacije. Recimo i odlazak u trgovinu. Tamo je puno kupaca, svjetla...
Također odlazak u školu, vrtić. Puno djece, zvukova, podražaja, puno nepisanih socijalnih pravila. Ako dijete reagira roditelj treba smiriti situaciju, a drugoj osobi bez rasprava kazati da djetetu treba mira i ne uzimati komentare kao osobni teret, istaknula je profesorica.
Iako se o autizmu danas zna mnogo više nego prije, uzrok njegova nastanka još uvijek nije poznat, a u inozemstvu, pogotovo u Americi, značajna novčana sredstva ulažu se u istraživanja. Upravo zbog činjenice da je uzrok autizma još uvijek nepoznanica, i dalje postoje brojne zablude. Najviše se istražuju mehanizmi koji dovode do autizma kao što su genetski mehanizmi.
Brojne su zablude i mitovi oko autizma. Primjerice da ta djeca ili osobe nemaju emocije. Da su neposlušni. Oni naprosto drugačije razumiju i iskazuju emocije. Jedna od zabluda je također da nisu zainteresirana za drugu djecu, da ih to naprosto ne zanima i da ne pokazuju interes. Ima i takve djece, ali ima jako puno djece koja su zainteresirana za svoje vršnjake, ali su nespretniji u ostvarivanju tih odnosa, dodala je Sanja Šimleša u podcastu Vox Medicus te za kraj naglasila kako se autizam danas promatra kao poremećaj iz spektra te da je važno uz samu dijagnozu prepoznati i eventualne pridružene teškoće.
To je sada poremećaj iz spektra autizma. Ali trebale bi se jasno naznačiti i ostale kategorije, kao što su pridružene intelektualne teškoće, jezični poremećaj, anksiozni poremaćaji, depresija i poremećaji s hranjenjem, zaključila je profesorica Sanja Šimleša, jedna od vodećih hrvatskih stručnjakinja za poremećaje iz spektra autizma.
