Paraolimpijske igre uvijek se održavaju iste godine kao i Olimpijske igre, a prvi put održane su davne 1952. u Stoke Mandeville u Velikoj Britaniji. Na tim Igrama nastupilo je 130 sportaša iz dvije države. Posebnost tih Igara je što su to bile prve međunarodne igre za sportaše s invaliditetom.
Cilj Paraolimpijskih igara je isticati sportska postignuća, a ne invaliditet. Time se značajno utječe na percepciju takvih sportaša i sportašica u javnosti te se, prije svega, želi pokazati da bilo kakav invaliditet, od tjelesnog do mentalnog, nije nikakva prepreka bavljenju sportom i ostvarenju vrhunskih rezultata.
Upravo je s tom idejom u sport krenulo i šest naših sportašica koje su otputovale na Paraolimpijske igre u Tokiju, i to u kategorijama paraatletike, para stolnog tenisa, paraplivanja i parajuda, a jedna od njih na otvaranju će nositi i hrvatsku zastavu.
Ovo su njihove priče.
ANĐELA MUŽINIĆ
Anđela Mužinić bavila se sportom otkad zna za sebe. Zdušno se natjecala u odbojci i osvajala nagrade sa svojom ekipom, sve dok nije doživjela tešku prometnu nesreću. Automobil u kojem je bila s trenerom i suigračicama završio je u provaliji, a Anđeli je pukla kralježnica te joj je ozlijeđena leđna moždina zbog čega više nikada nije mogla hodati.
Ipak, od sporta nije htjela odustati. Iako je odbojka bila prekrižena, novu joj je nadu dao stolni tenis. U početku ga je odbijala, ali jednom kada je napravila prve poteze u tom sportu, znala je da je to to. Uspjesi su se nizali, pa je na Paraolimpijskim igrama u Rio de Janeiru osvojila srebro, a sada punim plućima kreće po još jednu medalju
MIKELA RISTOSKI
Mikela Ristoski, rođena Puljanka koja će nositi spomenutu zastavu, natječe se u kategoriji paraatletike kao sportašica s intelektualnim teškoćama u razvoju. Jedna je od naših najtrofejnijih sportašica za osobe s invaliditetom, a u atletiku se zaljubila još u srednjoj školi, kada ih j jednom prilikom posjetila trenerica i paraolimpijka Jelena Vuković.
Upravo je kod nje započela njezina sportska priča koja otada nije stala. Kod Vuković je i trenirala tri godine, a potom upoznala trenera Daniela Temima koji joj je dao vjetar u leđa za vrhunske rezultate.
U samom početku ozbiljnog bavljenja sportom paralelno je radila kao pomoćna kuharica u studenstkoj menzi, a kako su intenzivni treninzi trajali i po nekoliko sati dnevno, morala je birati – kuhanje ili sport. Odabrala je sport i nije požalila.
Godine 2012. na Paraolimpijskim igrama u Londonu osvojila je brončano odličje u skoku u dalj skokom od 5,28 m.[2], a na Paraolimpijskim igrama u Rio de Janeiru skokom i osobnim rekordom od 5,79 m osvaja zlatnu medalju. I ne misli tu stati.
ANA GRADEČAK
Njezina kolegica u kategoriji atletike Ana Gradečak 2018. godine proglašena je najuspješnijom sportašicom u kategoriji osoba s invaliditetom Sisačko-moslavačke županije. Članica je Atletskog kluba osoba s invaliditetom „Odisej“ Kutina, a već je nakon druge godine treniranja bacanja kugle i diska počela osvajati medalje na natjecanjima.
Nakon što je osvojila zlato na WPA Europskom Prvenstvu Bydgoszcz 2021. s 8.23 m, postavivši novi europski rekord u bacanju kugle u svojoj kategoriji, dobila je pozivnicu na svoje prve Paraolipjske igre. Natjecat će se u kategoriji sportaša niskog rasta.
HELENA DRETAR KARIĆ
Njezina kolegica u području stolnog tenisica, Helena Dretar Karić, također je dobila pozivnicu za Tokio. Bit će joj to treće igre jer je već nastupila u Londonu i Rio de Janeiru.
Ova rođena Varaždinka u svojoj je mladosti bila rukometašica, no u 18. godini doživjela je prometnu nesreću koja joj je u potpunosti preokrenula život.
Treniranju stolnoga tenisa intenzivno se posvetila 2008. te se nakon promjene nekoliko klubova skrasila u zagrebačkom klubu STKOI Uriho gdje je započela i uspješna suradnja s Anđelom Mužinić.
Upravo joj je ta suradnja dovela do niza medalja među kojima se najviše ističe ona zbog koje je uvrštena u izbor za paraolimpijca desetljeća - ekipno srebro iz Rio de Janeira 2016.
Kao 11. sportašica svijeta u svojoj kategoriji, s nestrpljenjem očekuje i individualna i ekipna natjecanja s Anđelom.
LUCIJA BREŠKOVIĆ
Da Hrvatska osvaja medalje i u judu za osobe s invaliditetom, dokaz je Lucija Brešković. Judašica je koja je od rođenja slabovidna i ima albinizam, dok istodobno studira teologiju na splitskom Katoličkom bogoslovnom fakultetu, a sve svoje obaveze odrađuje sama – od učenja do života u samostalnom kućanstvu.
Članica je Judo kluba Kaštela u koji je krenula još kao dijete nakon kratkog treniranja plivanja. Može se pohvaliti jednom srebrnom i dvjema brončanim medaljama s europskih prvenstava, a medalja na Paraolimpijskim igrama u Rio de Janeiru izmakla joj je za dlaku, pa je osvojila peto mjesto.
Iako, kako je rekla u intervjuima, ima poprilično loših iskustva kada je u pitanju nerazumijevanje ljudi za one koji su drugačiji, to nimalo ne umanjuje njezinu želju za borbom i vrhunskim rezultatima pa se nada svojoj kolekciji pridodati još jednu medalju.
PAULA NOVINA
Iako je Lucija odustala od plivanja, u njega se zaljubila Paula Novina, najmlađa članica tima koji kreće u pohod na Tokio.
Ova sedamnaestogodišnjakinja članica je Plivačkog kluba Natator iz Zagreba.
Zbog zdravstvenih razloga u bazen je ušla kada joj je bilo samo pet mjeseci, a već se u prvom razredu osnovne škole počela natjecati. Do sada je nastupila na dva europska i jednom svjetskom prvenstvu. Njezina glavna disciplina je 100m prsno, u kojoj drži hrvatski rekord u klasi SB8.
Nastup u Tokiju bit će njezin prvi nastup na Paraolimpijskim igrama.
Svim sportašicama želimo svu sreću i ispisivanje novih stranica sportske povijesti. U našu svijest već su ispisale stranice upornosti, truda i neodustajanja ni u najizazovnijim okolnostima.
