Nije riječ ni o kakvom novom fenomenu; samo su ga popularizirale društvene mreže, posebice TikTok.
Ova vrsta ideologije "ti si ono što misliš" vrlo je uvjerljiva i popularna jer podsjeća na drevnu mudrost. Na primjer, stoička filozofija sugerira da način na koji razmišljamo o svojoj situaciji određuje naše psihičko stanje, a ne sama situacija.
Razmišljanje o vašem putu do uspjeha zvuči jednostavno i njegova je jednostavnost privlačna. Ali to je i mana sindroma sretnice. Iako je istraživanje koje je provela Mary MacLena Hayes pokazalo da uspješne žene imaju pozitivan način razmišljanja, njihov uspjeh ne čini samo to. One također naporno rade, često žrtvuju razonodu u korist ostvarenja svog cilja. Ulažu i u odnose s drugima i daju prioritet učenju i daljnjem obrazovanju. Dakle, nije samo sreća ta koja ih je dovela tu gdje jesu.
Pogrešno tumačen optimizam?
Sindrom sretne djevojke ima i svoju mračnu stranu, što je nagoviješteno u samom nazivu – naziva se sindrom, a ne, primjerice, pristup, te je usmjeren isključivo na žene. Većina videozapisa o toj temi govori isključivo o manifestiranju razmišljanjem i vizualiziranjem; nema puno naglaska na akciji.
Taj "sindrom" sugerira da je ono što date ujedno ono što ćete dobiti zauzvrat.
Razmišljanje o budućnosti sasvim je normalno. Svi to radimo. To nam omogućuje planiranje, uviđanje lekcija naučenih iz prošlosti, napredak. No to nije dovoljno.
Djeluje li u praksi?
Kako sam i sama pa sada već godinama zainteresirana za teme manifestiranja i zakona privlačenja, taj mi koncept nije bio ništa novo. I mogu potvrditi da djeluje, no samo ako iza toga stoje konkretni, opipljivi koraci.
Ako uzmem kao primjer nedavna događanja u svom životu, pozitivno razmišljanje o tome kako sam ja prava sretnica pomoglo je.
Napokon sam iz drugog pokušaja položila vozački ispit, nešto što sam zbog enormnog straha i traume iz djetinjstva vezane za automobile odgađala gotovo pola svoga života.
Nekoliko dana kasnije na svojim sam društvenim mrežama poklonila karte za festival jer su se tjednima ranije moji planovi morali promijeniti. Nakon toga dobila sam neočekivani popriličan popust u autoškoli, neki su mi se važni računi prepolovili i kamo god bih išla, dobivala bih popuste i male poklone.
I čitavo sam si vrijeme govorila da sam prava sretnica.
No bi li toga bilo bez mojih aktivnih koraka? Ne bi.
Nikada ne bih položila vozački i na dan samog ispita govorila sama sebi da će sve biti u redu da nisam u to uložila sate i sate učenja, mnogo više nego što je zakonom propisano, da nisam ustrajala unatoč svim izazovima koji su mi se događali u životu tijekom pohađanja autoškole.
S druge strane, bih li dobila sve te popuste da nisam čista srca proslijedila svoje karte nekome drugome? Vjerojatno ne bi. U ovom slučaju itekako vrijedi ona da ti se uvijek vraća ono što daješ.
Ljudski organizam nije stvoren samo za pozitivne emocije
Međutim, nemoguće je čitavo vrijeme biti u takvom raspoloženju. Nemoguće je čitavo vrijeme biti odlično raspoložen, čak i ako nemaš većih životnih problema. Ako ih imaš, tada da i ne govorimo o tome koliko to može biti teško. Moj prijatelj koji je psihijatar jednom mi je rekao rečenicu koja mi otad ne ide iz glave: Ljudski organizam nije stvoren samo za pozitivne emocije.
Na dan dok ovo pišem pokušavam procesuirati sve loše što mi se dogodilo samo ove godine. Mislim da uopće nisam stala i samoj sebi priznala gubitke koje sam doživjela. U takvim trenucima ne mogu si govoriti da sam prava sretnica i da se sve uvijek odvija onako kako ja želim.
Međutim, mogu si govoriti da će sve ovo jednom proći i da ću opet iskusiti osmijeh. Mogu se okrenuti budućnosti na pozitivniji način. Iako svemu što mi se dogodilo trenutačno ne vidim smisao i razlog, vjerujem da jednom hoću. Dotad ću ojačati i samoj sebi reći da sam ipak bila sretnica što su me neki ljudi ostavili, neka prijateljstva pukla, a neke poslovne prilike zaobišle.
I zato se sindrom sretne djevojke ne bi trebao zvati sindromom, nego pristupom. Nakon što se dobro isplačemo i obrišemo suze, pristupimo onoj vedrijoj, sretnijoj strani života.
