Imala sam neku svijest o tome da se dojenje promovira kao zdravije, kao i da adaptirano mlijeko košta pa je moj načelni stav bio Ajmo probati pa ako ide, ide.
I krenulo je. Odmah nakon poroda svoje sam dijete stavila na cicu; je li tada išta dobila ne znam, ali pokrenuo se proces, ona je u narednim danima primila dragocjeni kolostrum, meni u tom momentu dojenje nije bilo naročito grozno iskustvo i odlučila sam probati dalje. U bolnici je malo izgubila na težini pa su uveli dohranu i za mene ona nikad nije bila bauk te sam i sama odlučila ako će iz bilo kojeg razloga njoj nedostajati hrane da ćemo joj napraviti adaptirano mlijeko i tu je priči kraj.
Vjerujem da je dojenje zdravo, ali ne i kad evidentno ne ide
Nedugo nakon poroda čitala sam o jednoj ženi kojoj nitko nije rekao da je apsolutno moguće da dijete ne dobiva dovoljno mlijeka od nje te da bi ga trebala dohranjivati; s obzirom na to da se radilo o Americi pretpostavljam da nije imala patronažnu sestru koja je brižno dolazila kao što dolaze kod nas i mjerila djetetov napredak, djetetov plač tumačila je kao normalno ponašanje za jedno novorođenče te je dijete nažalost na koncu umrlo.
Da, vjerujem da je dojenje zdravo, ali ne i kad evidentno ne ide. Ta je žena to naučila na teži način te je sad pobornica sintagme „Fed is best“ (slobodan prijevod – nahranjeno je najbolje (nevezano uz izvor hrane)) i često drži predavanja budućim majkama kako bi ih upozorila što se može dogoditi kada se sam tjeraš ili te okolina forsira da isključivo dojiš. Iz tog razloga muža sam i prije nego što smo došle doma iz rodilišta poslala po kutiju adaptiranog mlijeka, da se nađe.
Doma sam ipak saznala zašto je moja sestra jaukala kada je dojila svoje dečke. Uma se polako počela razbuđivati od žutice te je počela sve više jesti, a ja sam počela dobivati sve više rana na bradavicama i boljelo me toliko da sam se kad je ona počela vući ja počela znojiti i trzati od bolova.
Muž je na dnevnoj bazi bio u ljekarni po mast za mazanje i komprese za ublažavanje bolova.
Premda sam znala da bih što više trebala dojiti da koža otvrdne i da rane na taj način nestanu, ponekad se nisam mogla natjerati pa je Uma više vukla iz jedne dojke, zahvaljujući čemu i danas, godinu dana nakon, imam lijevu cicu za dva broja veću od desne.
Navodno će se to iznivelirati, javim vam. Tu je uletjela i gripa zbog koje je generalno manje jela i Novu godinu dočekala sam s temperaturom 40 i mastitisom.
Bila sam apsolutno izmučena od straha za dijete s kojim sam probdjela noć na Zaraznoj, kao i općenito od temperature koja me ubijala danima i na koncu sam, kada sam osjetila kvrge, vrućinu i bol u desnoj dojci samo sjela pod tuš i ridala toliko da je moja mama ušla u kupaonicu provjeriti jesam li dobro te me dragala po leđima.
Uma je s otprilike četiri mjeseca odlučila da su bočice zlo
Bilo je potrebno čak dvije savjetnice za dojenje, dvoje doktora opće prakse, dva antibiotika, jedna pedijatrica, jedna patronažna sestra, jedna radiologica i četiri mjeseca da riješim problem začepljenja, a sve je kulminiralo gnojnim apscesom te sam dvaput bila na punktiranju natečene kvrge.
Šećer na kraju ove prekrasne balade bio je i moment kad je Uma netom nakon preboljene gripe ispovraćala krv, zbog čega smo jurili na hitnu, a krv je na koncu došla iz rana na mojim bradavicama.
Ako zanemarimo taj grubi i ružni početak, dojenje je uglavnom išlo lako, a kad sam malo očvrsnula navikla sam se i na izdajanje te sam se ubrzo počastila bežičnim električnim izdajalicama uz koje sam mogla čak i voziti i pospremati. To mi je dobro došlo kada sam se u potpunosti oporavila od poroda i poželjela izaći iz kuće na koji sat da se "dobijem".
No moja je djevojčica upravo nekad u to vrijeme s otprilike četiri mjeseca odlučila da su bočice zlo i da nije kul ostati s tatom ili bakom doma i da mama mora biti konstantno na raspolaganju. Probali smo barem tri drugačije bočice i dudice, jednu čašicu, hranjenje na žlicu… Ništa nije pomoglo i Uma nikad nije prerasla fazu odbijanja bočica i izdojenog mlijeka te sam otad nadalje ja morala biti dostupna svaka dva do tri sata.
Inače sam vrlo aktivna i radišna osoba, imam relativno bogat društven život, u tom sam trenutku imala i životinje koje su zahtijevale česte veterinarske posjete i pritisak da imam svega dva sata da obavim bilo što od navedenog bio je nepodnošljiv.
U nekom sam trenutku trebala odraditi sistematski pregled i kada sam čula da cijeli proces traje četiri do pet sati mrak mi je pao na oči. U to je vrijeme Uma počela s kašicama i muž i svekrva uspjeli su je nekako "ishendlati“ da se ja pregledam, ali je već sutradan kada sam otišla na kavu od punih sat i pol s prijateljicom doma bio takav cirkus da me muž molio da brže vozim da što prije dođem do doma koliko je plakala.
Svaki je moj odlazak bio popraćen brigom i krivnjom te sam se nerijetko zakačila s mužem koji nije shvaćao zašto sam toliko opterećena, često zaboravljajući na ove neke situacije u kojima je čak i njemu bila panika. Ja ih, naravno, nisam toliko lako zaboravljala.
U godini dana tako sam bila jednom na klizanju, jednom u kinu, jednom na koncertu te na dva društvena događanja.
Osjećala sam se, i još se uglavnom tako osjećam, kao da mi je netko oduzeo cijeli moj život i zatočio me doma s djetetom koje je konstantno zahtijevalo moju pažnju i generalno nije bilo najlakša beba. Ni s punih godinu i mjesec dana Uma još uvijek nije prespavala noć pa ako zbrojimo njezine mjesece i cijelu trudnoću možemo reći da nisam pošteno spavala dvije godine.
U glavi sam si zadala neke rokove vezano uz dojenje. Nekako je ideja bila dojiti prvih šest mjeseci do početka kašica pa onda izvidjeti situaciju. Uz prvotna iskustva i povremena dodatna začepljenja, s kupusom na cicama za hlađenje i ublažavanje boli bila sam vrlo blizu odustajanja.
Svakako sam odlučila da će godina dana biti krajnja granica, stoga sam ponovno nabavila adaptirano mlijeko i malo po malo Umu navikavala na njega kao zamjenu za moje. Relativno nam je dobro krenulo i uspjele smo izbaciti dnevna dojenja, ostala su samo noćna (koja su se tada iznimno produžila, od dvije minute cicanja da zaspi do sat vremena nepuštanja moje dojke iz usta i spavanja na njoj).
A onda smo svi skupa s njezinih 13 mjeseci dobili koronu. Uma je zakurila 40 i tri dana moja velika izjelica nije htjela staviti žlicu u usta, a ja sam u tom trenutku srećom i dalje imala mlijeka pa smo se ta tri dana isključivo dojile. Čak i kad je ozdravila opet se navikla na cicanje i cijeli je proces ponovno započeo.
Ono na što vas također nitko ne upozori jest da odvikavanje mora ići postepeno, ne samo zbog potencijalnih mastitisa, nego i hormona koji u tom trenutku divljaju i žene često mogu pasti u depresiju ni ne znajući što ih je snašlo. Već načete psihe apsolutno su mi teško pali ti hormonalni skokovi koji su bili uvjetovani mojom zalihom mlijeka, i taman kad sam osjetila da mogu bezbrižno otići od kuće na koji sat smo se opet vratile čak ne u fazu dojenja svakih nekoliko sati, nego je kao dojenče tražila dojku svakih sat vremena.
Osjećala se loše; ja sam joj bila utjeha koju joj nikad ne bih odbila pružiti, ali nakon godinu dana biti opet na istom mjestu kao i prošle godine za mene nije bilo sretno iskustvo.
Strah me i izračunati koliko su nas koštale bočice, dudice, grudnjaci, električne izdajalice, komprese...
Sve me ovo dovelo do zaključka da ako bih ikad imala drugo dijete isto ne bih nikad dojila. OK, nikad ne reci nikad, vjerojatno bi me grižnja savjesti natjerala (kako si dojila prvo, a ne želiš drugo, loša si mama logika), ali kada podvučem crtu ne znam što smo dojenjem dobili, a što ne bismo adaptiranim mlijekom. Kažu imunitet.
Da, Uma nije bila puno bolesna, ali su je gripa i korona fino "pomele" pa to što je dojeno dijete njoj nije automatski pružilo apsolutnu zaštitu od bolesti. Kažu novci. Da, možda nismo na redovnoj bazi kupovali adaptirano mlijeko, ali strah me i izračunati koliko su nas koštale sve moguće bočice, dudice, grudnjaci, električne izdajalice, komprese i masti.
Samo UZV dojke platila sam skoro 100 eura. Kažu komocija. Da, ne moraš razmišljati o tome da sa sobom poneseš prokuhanu vodu i prah u park, ali ne mogu reći da mi je uvijek bilo komotno spustiti grudnjak usred parka, birca ili druženja kako bih nahranila dijete. O grčevima i činjenici da sam prvih nekoliko mjeseci svašta nešto izbacivala iz prehrane da njoj bude lakše, a ionako ne jedem meso, ne želim jer sam taj period duboko potisnula u svom mozgu.
Svjesna sam i da postoje mnoge mame koje nisu imale ovakvo iskustvo i kojima je to bilo nešto najljepše na svijetu.Ovaj tekst ne pišem zato da bih nekoga odvratila od dojenja; čak i da sam znala unaprijed što me sve čeka opet bih to osobno morala proći da u potpunosti shvatim.
No voljela bih i da se sve one mame koje su iz bilo kojeg razloga odlučile ne dojiti, ili pak to nisu mogle, čitajući ovaj tekst osjete bolje zbog svoje odluke ili stjecaja okolnosti jer mislim da je dosta da se u javnosti prodaje iskrivljena slika blaženog sjedenja u zagrljaju s bebicom dok vani sija sunce, ptičice pjevaju, a na radiju svira Brahms i vi se volite i radite uspomene i nakit od mlijeka kako nikad ne bi zaboravili taj period.
Jer ja ne bih imala ništa protiv da ga zaboravim.
