Cijeli sam život u ulozi slušača, ramena za plakanje, glavne tješiteljice, savjetnice, ponekad sam čak imala osjećaj da sam i psihoterapeutkinja i da bih sva ta savjetovanja, podrške i sate slušanja tuđih problema trebala početi i naplaćivati jer doista ih je bilo puno.
Još u osnovnoj školi primijetila sam da mi se ljudi jako lako otvaraju i još lakše priznaju svoje duboke tajne, strahove, brige, nekako osjete da se mogu pouzdati u mene, znati da će sve sasvim sigurno ostati samo i isključivo među nama, a pritom sam nekako oduvijek imala dar reći prave riječi utjehe, dovoljno blage, a opet i dovoljno konkretne i realne.
Kako sam i dandanas osoba vrlo niskog samopouzdanja, često sam se znala šaliti da mi je to zapravo jedini dar i talent – slušanje drugih. Dobro, možda i pisanje, s tim da sam pisanje uvijek doživljavala kao terapiju. Sve ono što sam ja bila drugima, meni su bili olovka i papir.
Jer kada preuzmeš ulogu slušača, zapravo time navlačiš štit i skrivaš sebe i svoje slabosti i probleme, guraš se pod tepih i puno svojeg vremena podređuješ drugima. I u trenucima kad si sama sa sobom, preplavljena si tuđim pričama i tajnama i onda nemaš vremena ni razmišljati o sebi.
U rijetkim trenucima kada sam se uspijevala posvetiti sebi zapisivala bih svoje misli, strahove i brige u dnevnik i jedino preko tih tragova tinte oslobodila se barem djelića onog što me tištalo, a nisam mogla, a više ni znala kako to podijeliti s nekim drugim.
Jer ja sam ta koja sluša, ta koja je jaka i ima rješenje ili bar savjet za sve, sve moje brige su nevažne i drugima je uvijek gore.
Da, ne biste vjerovali, ovaj tijek misli često imaju slušači, oni ljudi za koje mislite da se odlično nose sa svojim životom i problemima jer za druge uvijek imaju spreman savjet. Sigurno onda imaju dobro posložen život i zapravo i ne osjećaju potrebu žaliti se drugima jer oni uvijek mogu i znaju sve i nemaju se na što žaliti, zar ne?
Zaboravila sam kako pustiti svoj glas
E, pa, stvarnost je potpuno suprotna od toga: slušači zapravo često duboko pate i nose se s nekoliko problema odjednom, istovremeno dok se nose s vašima i daju vam najbolje moguće savjete. Oni savjete ne traže jer su zaboravili kako je to kada puste svoj glas i kažu: "Daj sad da ja tebi ispričam što se meni dogodilo." Barem je moj slučaj bio takav.
Najveće se otrježnjenje dogodilo u trenu kad mi se u životu zapravo događalo puno prekretnica, i pozitivnih i negativnih, praćenih zdravstvenim turbulencijama zbog kojih sam svaku noć strepjela koliko će jaki biti bolovi s kojima ću se probuditi ujutro.
Jedan sam se dan našla s prijateljicom na popodnevnoj kavi i nakon pozdrava, zagrljaja i smještanja za stol je izjavila: "Kreni ti prva s onim što se tebi izdogađalo jer znam da nema toga puno, a kod mene ti ima jako puno toga, ne znam odakle da krene."“
Kod mene nema puno?! Kod mene nema ništa?!, vrištalo mi je u glavi i osjetila sam lupanje srca. Zar su to posljedice toga što godinama slušam druge? Zar je to jama koju sam si sama iskopala?
Ne znam koliko sam točno šutjela, ali kad sam se trznula iz roja misli, shvatila sam da je ona već krenula pričati o sebi, nesvjesna toga da mi nije dala priliku da nešto kažem, kao i da zurim u prazno i da se očito u tom trenu sa mnom nešto događa.
Koliko me ljudi pita kako sam?
To je bila zadnja kava na kojoj smo se susrele, otad je prošlo godinu dana. Nisam joj došla na promociju, nisam joj čestitala rođendan. Razmijenile smo tek nekoliko poruka u kojima sam odgovorila hladno i kratko i jednostavno se maknula od mene. Ili ja od nje, ne znam zapravo. Ali samo je otišla, nijednom nije pitala zašto sam zahladila, zašto su mi poruke kratke, nije zatražila nijedno objašnjenje. I hvala joj na tome.
Hvala joj što je otvorila put prekidu još nekoliko odnosa za koje sam osvijestila da su isti kao i taj s njom i da ne, krivnja nipošto nije samo na meni, a možda čak nije uopće na meni.
Naime, kao što sam rekla, ona nije pitala. I shvatila sam da me puno ljudi nikad ništa ni nije pitalo, ali da je tu i nekolicina onih koji pitaju, makar ja možda i ne dala odgovor ili podijelila samo djelić, svejedno uvijek i uporno pitaju. Barem ono jednostavno "Kako si?".
Jer ljudi koji me nikad ne pitaju kako si ne trebaju mi u životu.
Da, teško se otvaram, teško dijelim, teško priznajem, ali kako ću se odvažiti priznati ako me toliko puno ljudi nikad nije ni pitalo? A ja sam njih pitala uvijek, osjećala grižnju savjesti ako im ne odgovorim na poruku iako u tom trenu plačem u krevetu.
Zato sada imam samo četvero prijatelja, samo četvero ljudi koje istinski i bez razmišljanja mogu nazvati pravim, bliskim prijateljima, svojom odabranom obitelji. I naravno da mi mogu reći sve, da sam i dalje tu da slušam, tješim, savjetujem, ali razlika je u tome što tražim i obrnuto, a to i dobijem.
Naučila sam tražiti jednako koliko i dajem, ali ne možete tražiti od nekoga tko vam u startu kaže da „zna da kod vas nema ništa“.
