Jer jednostavno ili ne misle ili pate od nekog poremećaja umišljenosti kako je sve što rade i kako misle najbolje. S druge strane, puno pametnih ljudi pati od sindroma uljeza. Misle da nisu dovoljno pametni da budu negdje. Jer previše razmišljaju o tome.
Ista stvar je i s roditeljstvom.
Puno roditelja zna se osjećati kao da su loši, kao da negdje gadno griješe. Pričam s mamama oko sebe i nerijetko se šalimo kako smo „loše majke“ čim odemo nekamo na dva dana bez djece ili možda povičemo na djecu. Onda se grizemo jer smo pokazale da smo i mi ljudi, sa svim svojim željama, neispavanostima, stresovima i koječemu.
Neki roditelji starije djece već su čula ono Mrzim te! i Ti si najgora mama na svijetu!. Mislim da je teško ne osjećati se nakon takvih rečenica naprosto loše.
Ali djeca to ne izgovaraju jer baš tako misle, nego jer su u tom trenutku nečim frustrirani i kažu u naletu ljutnje nešto da vas povrijede. Znate i sami da ponekad voljenoj osobi kažete nešto što apsolutno zaista ne mislite. Ali u nedostatku argumenata, umorni i svladani posežemo kao ljudi nerijetko za onim najgorim. Nekad je to fast food, nekad cigareta, nekad uvreda. Loše nas zna pobijediti u trenu.
To ne znači da smo mi loši ljudi. Već da smo samo ljudi koji se mogu osjećati loše.
Svi griješimo, ljudi smo
Iako se mnogi roditelji u nekom trenutku osjećaju kao loši roditelji, većina roditelja zapravo to nije.
Ako djecu ne zanemarujete emotivno, ako ih ne ucjenjujete, ne tjerate da rade stvari samo da bi zadovoljili neke vaše standarde, a pritom gušite u djetetu neku njegovu želju, ako ste tu kad mu trebate, bez lekcija i bez šamara, ako slušate što vam dijete želi reći, ako provodite kvalitetno vrijeme s djetetom umjesto da ga odgajate mobitelom ili šibom…niste loš roditelj.
Naravno da ćete pogriješiti. Napraviti i reći nešto krivo. Naravno da ćete dati djetetu nekad i mobitel u ruke i kupiti mu pizzu jer niste taj dan stigli kuhati. Ali ne morate se gristi za to. Shvatite to kao moment nesavršenosti. Ako ste imali ispad, ispričajte se djetetu što ste reagirali tako i dijete će shvatiti. Najgore je kad ne kažete ništa, kad se pravite da je sve ok, kad normalizirate svoje ispade.
Na kraju krajeva, svi smo samo ljudi.
Nekad nećete donijeti savršenu odluku za svoje dijete ni u smirenom stanju. Ali u tom ste trenutku vjerovali da ste donijeli najbolju odluku koju ste mogli, s obzirom na informacije koje ste tada imali.
Djeca mogu shvatiti da roditelji griješe. I manje će patiti ako popričate o tome, nego da se ponašate kao vlasnik djeteta. To je tako dok si u mojoj kući! i Tako sam rekla, tako je! izbacite iz uporabe.
Zdrave granice su nužne
Stavite se na sekundu u ulogu svog djeteta i osjetite bijes koji navire u vama. Dijete vas neće poštovati. Možda će vas se bojati i poslušati, ali neće vas poštovati. A tu se onda razilazite s njim. Jer ljudi ne dolaze onima koje ne poštuju, osim ako im nešto treba.
Kako je rekla jedna moja poznanica koja je preživjela tri dječja puberteta i naslušala se svega, kad prvi put čujete dijete kako kaže: Mrzim te ili Upropastila si mi život, nemojte paničariti. To znači da radite svoj posao. Vi ste dobar roditelj. Vaša uloga nije da im u svemu udovoljavate, nego da im ponekad postavite zdrave granice koje im se neće svidjeti.
Kada se osjećate kao loš roditelj, zapitajte se: vole li me moja djeca?
Jesmo li popričali o svemu ili je moja bila zadnja? Hoće li mi se obratiti kada im zatreba pomoć, ne samo novac? Ako je većina odgovora potvrdna, onda niste loš roditelj.
