Marie Curie, rođena kao Maria Sklodowska 7. studenog 1867. u Varšavi, nije samo promijenila tijek znanosti, promijenila je percepciju onoga što žene mogu postići. A počeci joj nisu bili nimalo lagani.
Djevojčicama u njezinoj rodnoj Poljskoj obrazovanje je bilo ograničeno samo na ono najosnovnije, a o pristupu višim školama i sveučilištima mogle su samo sanjati.
Marie i njezina sestra, Bronislawa nisu odustale te su pohađale "Leteće sveučilište", obrazujući se u tajnosti, a lokacija njihove škole stalno se mijenjala kako bi one i ostale djevojke izbjegle otkrivanje.
Žeđ za znanjem i ljubav prema znanosti navele su Mariju i njezinu sestru da nastave školovanje pa je pao dogovor da će Bronislawa prva otići u Pariz studirati medicinu, a Maria će raditi kao dadilja u Poljskoj te će nakon što dobije posao i nešto zaradi, Bronislawa pozvati Mariju u Pariz gdje će zajedno nastaviti obrazovanje.
Diplomirala kao najbolja u generaciji
Na Sveučilištu u Parizu, poznatijem kao Sorbonne, počinje najinspirativniji dio životne priče Marie Curie. Tamo je upisala studij fizike i matematike, no studiranje u stranom gradu nije bilo nimalo jednostavno. Ipak, ni oskudni uvjeti ni iscrpljenost nisu je zaustavili; znala je da u rukama ima nevjerojatnu priliku.
Godine 1893. diplomirala je fiziku kao najbolja u svojoj generaciji, a samo godinu kasnije dodala joj je i diplomu matematike, ostvarivši rezultate koji su joj otvorili vrata istraživačkih laboratorija.
Zahvaljujući svojoj izvanrednoj upornosti, Marie se ubrzo našla među vodećim istraživačima. Godine 1903. zajedno s mužem Pierrom i fizičarom Henrijem Becquerelom dobiva Nobelovu nagradu za fiziku, čime postaje prva žena u povijesti s tom prestižnom nagradom. No to je bio tek početak njezinog upisivanja u povijest – godine 1906., nakon tragične smrti supruga, Marie preuzima njegovo mjesto na Sorboni.
Prva profesorica na prestižnom francuskom sveučilištu
Marie Curie bila je prva žena u povijesti koja je stala pred studente kao profesorica na prestižnom sveučilištu Sorbonne u Parizu, a taj trenutak nije bio samo povijesni iskorak, već i simbol ženske hrabrosti i odlučnosti u svijetu znanosti.
Nakon tragične smrti supruga, Marie je preuzela njegovu poziciju profesora fizike, i to na poziv samog sveučilišta, što je u to vrijeme bio presedan. Žena u ulozi profesora? U srcu tada konzervativne Francuske? Za mnoge je to bio nezamisliv koncept.
Slava je nikad nije iskvarila
O njezinom nevjerojatnom talentu svjedoči i rečenica Alberta Einsteina. On je jednom prilikom rekao: Marie Curie je, od svih slavnih bića, jedina koju slava nije iskvarila. Upravo se to moglo vidjeti i u privatnom životu, u njezinim nastojanjima da, kao žena toga doba, ne ovisi ni o kome i bude sasvim prirodna i obična žena.
Tako je danas poznata kao jedna od prvih žena koja je dobila vozačku dozvolu, ali i kao jedna od prvih poljskih planinara. Uspostavila je rute u Tatrama i bila jedna od prvih žena koje su nosile hlače kada su se penjale na planine.
Njena posvećenost, jasnoća i predanost brzo su osvojile poštovanje studenata, ali i kolega, iako su neki od njih na početku imali rezerve prema "ženama u znanosti". No, Curie se nikada nije bavila predrasudama – posao je radila temeljito, precizno i bez puno riječi, često u kasnim večernjim satima.
Zanimljivo je i da su njezine bilježnice danas pohranjene u olovnim kutijama u Francuskoj, jer su bile toliko kontaminirane radijem da će biti radioaktivne još mnogo godina, što ponovno svjedoči njezinoj hrabrosti, iako to neki tada nisu priznavali.
I dok su neki komentirali kako žena poput nje "gubi ženstvenost" u tako intenzivnom radu, drugi su je vidjeli kao nadahnuće i pravi primjer kako strast prema znanosti nadilazi sve društvene barijere.
Francuska akademija znanosti nije ju htjela za članicu
Prva Nobelova nagrada nije stigla nimalo lako. 1903. četiri ugledna člana odbora nominirala su samo Pierrea i Henrija za njihov rad s radioaktivnim materijalima, bez ikakvog spominjanja Marie.
Kad je Pierre saznao što se dogodilo, natjerao je odbor da doda Marieno ime u nominaciju i rekao im da neće prihvatiti nagradu ako Marie ne bude uključena.
Iako se nikada nije žalila, ovo je iskustvo jasno pokazalo Marie i svima ostalima da su je mnogi u zajednici vidjeli tek kao laboratorijsku asistenticu i da bi, bez Pierreove podrške, možda ostala tek fusnota u povijesti. A ostala bi to i da se pitalo Francusku akademiju znanosti.
Godine 1911. Marie je nominirana za članstvo u prestižnoj Francuskoj akademiji znanosti, instituciji rezerviranoj za istaknute znanstvenike koje društvo izuzetno cijeni. Nažalost, unatoč njezinim neosporivim uspjesima, Akademija ju je odbila.
Bila je to odluka koja je šokirala javnost. Pojedini su mediji otvoreno spekulirali da je odbijanje bilo motivirano prije svega time što je žena, a i još uvijek je smatrana "strankinjom".
Marie je, naime, unatoč godinama rada i doprinosima Francuskoj, još uvijek u očima mnogih bila samo Poljakinja u Francuskoj. Strankinja koja je francuskim vojnicima plela čarape. No ta je "strankinja" 1911. dobila još jednu Nobelovu nagradu, ovoga puta za fiziku, i tako pokazala da za nju "ne" i "ne mogu" nisu opcije.
Iako se možda činilo kao trenutak poraza, Marie Curie nastavila je bez osvrtanja. Usmjerila je energiju na istraživanja, otvorila vlastiti laboratorij i prionula na otkrića koja će oblikovati medicinsku fiziku. Poruka koju je ostavila bila je jasna: granice koje drugi pokušavaju nametnuti ne definiraju istinske pionire.
