Iako je znanost imenica ženskog roda, njome još uvijek vladaju muškarci. Manje plaće, ograničen broj radnih mjesta, žongliranje između privatnog i poslovnog, česti odlasci u inozemstvo radi usavršavanja i nedosanjane vodeće pozicije, samo su neki od problema kad govorimo o ženama u znanosti.
Zato je Opća skupština Ujedinjenih Naroda proglasila Međunarodni dan žena i djevojaka u znanosti, koji obilježavamo 11. veljače svake godine. Glavni cilj ovog dana jest potaknuti djevojčice da se uključe u znanost i zajedničkim snagama promijene statistiku.
Tim smo povodom razgovarali s dr. sc. Jelenom Godrijan, rođenom Zagrepčankom i suradnicom u Zavodu za istraživanje mora i okoliša na Institutu Ruđera Boškovića. U zanimljivom razgovoru Jelena nam je otkrila kako je to proučavati mora i oceane, u kakvom su položaju žene u znanosti i poslala važnu poruku djevojčicama kojima je mikroskop zanimljiviji od mobitela.
Kako mlada djevojka postane znanstvenica?
Niz događaja me doveo do Rovinja gdje sam se zaposlila kao stručna suradnica u Centru za istraživanje mora. Posao je uključivao mnoge terenske izlaske s brodom Vila Velebita, sjećam se da smo jedne godine svaki mjesec bili barem deset dana na brodu i plovili Kvarnerom i Sjevernim Jadranom i nekako mi se more mi se uvuklo pod kožu, posebno boja jutarnjeg neba na Kvarneru, započela je Jelena.
Ako u nama istinski gori iskra za nekim poslom, imamo osnovni preduvjet da ćemo se baš u njemu i ostvariti.
Mlada znanstvenica govori da se taj osjećaj utrostručio kad je mikroskopom počela proučavati uzorke. Bila je fascinirana ljepotom i kompleksnošću planktonskih organizama. I tako je sve počeo, svoju karijeru usmjerila je razumijevanju njihovih tajni i načina na koji utječu na globalne ekološke procese. Danas njezin rad doprinosi širem razumijevanju važnih ekoloških i bioloških procesa i pruža temelje za buduća primijenjena istraživanja u oceanografiji i zaštiti okoliša.
Iako stvarno mislim da je to sve bilo slučajno i da sam se isto tako mogla baviti istraživanjima vulkana, mislim zapravo da je za sve to bila potrebna neka podloga, opći interes i duboko ukorijenjena znatiželja za prirodu, dodala je. Dakle, ako u nama istinski gori iskra za nekim poslom, imamo osnovni preduvjet da ćemo se baš u njemu i ostvariti.
Sve se može kad se hoće – ali nitko ne garantira da će biti lako
Jedan od najvećih izazova s kojima se znanstvenice u Hrvatskoj, kao i u mnogim drugim zemljama, suočavaju je postizanje ravnoteže između profesionalnih ambicija i osobnog života.
A zašto je to tako?
Ponajviše zbog neprekinute posvećenosti, dugih istraživanja i fleksibilnosti.
Osim toga, ograničen broj stalnih radnih mjesta u akademskoj zajednici stvara visoku razinu konkurencije i neizvjesnosti, posebno za mlade znanstvenike na početku karijere. To može biti posebno demotivirajuće za znanstvenice koje se mogu osjećati prisiljenima birati između karijere i obitelji.
Nauči biti strpljiva i imaj povjerenja u vlastite sposobnosti.
Potreba za čestim boravkom u inozemstvu radi usavršavanja, sudjelovanja na konferencijama ili rada na međunarodnim projektima može biti dodatno opterećenje, govori Jelena i dodaje da se znanstvenice suočavaju s nedostatkom sredstava za istraživanje, a to je i slabi pristup najnovijoj tehnologiji – upravo je to posebno izazovno u Hrvatskoj. Kod nas je, govori Jelena, financiranje sasvim nestabilno, a sredstva puno niža.
Svako od nas nosi svoju hrabru priču
Jedan od najistaknutijih problema u ovom kontekstu jest i nedostatak ženskih uzora. Zato smo upitali Jelenu koji su to bili njezini uzori kad je krenula razvijati svoju znanstvenu karijeru.
Imam sreću što sam u svom životu okružena izuzetnim ljudima koji su mi poslužili kao uzori.
Vjerujem da svatko od nas nosi priče hrabrosti, upornosti i snage, koje mogu biti inspiracija drugima. Kada sam se uputila na put znanstvenog istraživanja, naišla sam na mnoge kolege i mentore čija me predanost i strast prema znanosti motivirala. Svaki od njih nosi jedinstvenu priču o prevladavanju prepreka, bilo da je riječ o akademskim izazovima, osobnim nedaćama ili profesionalnim dilemama. Njihova sposobnost da ostanu fokusirani i predani svojim ciljevima, unatoč poteškoćama, neprestano me inspirira i potiče na rast.
Što se tiče životnog uzora, moji roditelji su mi bili ključni stupovi podrške i snage. Njihova nepokolebljiva ljubav, žrtva i podrška u mojim suludim idejama bili su nezamjenjivi u svakom koraku mog puta. Oni su pravi primjeri kako se suočiti s životnim izazovima dostojanstveno i s optimizmom, i zato ih smatram svojim najvećim životnim uzorima, govori Jelena.
Što ako anksioznost upetlja svoje prste?
U njezinoj karijeri bilo je uspona i padova, stresnih, ali i onih sretnih trenutaka. Ipak, da može ponovno birati svoj životni put, bez razmišljanja bi krenula – vlastitim stopama. Čovjek shvati tek kad dođe u neke zrelije godine. Tada bi nam tako dobro došao jedan vremeplov, da se vratimo u prošlost i mlađoj verziji sebe damo jednu peticu (ili očitamo bukvicu).
Nauči biti strpljiva i imaj povjerenja u vlastite sposobnosti, to je poruka koju bih poručila mladoj sebi.
Sve životne izazove s kojima sam se suočavala pojačavala je moja sklonost perfekcionizmu i borba s anksioznošću. Ta su me stanja često kočila, i umanjivala moje samopouzdanje i sprječavale me u ostvarivanju ciljeva.
Stoga bih mlađoj sebi savjetovala da ranije potraži profesionalnu pomoć. Iskustva s terapijom otvorila su mi nove perspektive, omogućila bolje razumijevanje i upravljanje vlastitim emocijama.
Terapiju danas doživljavam jednako uobičajeno kao odlaske kod zubara. Žalosno je što društvene predrasude oko mentalnog zdravlja često odvraćaju ljude od traženja pomoći. Voljela bih da sam prije prepoznala važnost mentalnog zdravlja za osobni rast i profesionalni uspjeh, te shvatila da potraga za pomoći predstavlja korak hrabrosti i težnje ka boljitku.
Poruka za djevojčice koje se ističu u prirodnim predmetima
Svaka mlada djevojčica koja mašta o karijeri u znanosti treba znati da su njezini snovi dostižni.
No, važno je također prepoznati da je u redu i ako znanost nije predmet njezinih snova; da svatko od nas ima svoj put. Ipak, one koje ne teže ka znanosti možda propuštaju jedan iznimno bogat i ispunjavajući poziv.
Željela bih potaknuti mlade, posebice djevojčice, da budu znatiželjne, da se ne ustručavaju postavljati pitanja i da hrabro zakorače u nepoznato. Znanost se prirodno veže uz takav pristup istraživačke radoznalosti i otvara vrata neobičnim avanturama koje obogaćuju naše razumijevanje svijeta koji nas okružuje. To je zaista prekrasno iskustvo, poručila je Jelena.
Što kaže statistika?
Posljednji podaci s kojima raspolažemo govore da je u 2022. doktoriralo više žena, a njihov je udio velikih 52,5 posto. To sam nam potvrdili i u Institutu Ruđer Bošković u Zagrebu.
Kod nas je ukupno zaposleno 480 doktora znanosti od čega je 290 doktorica znanosti, što je udio od 60 posto. Što se tiče mladih, na IRB-u je ukupno zaposleno 156 doktoranada, od čega su 102 doktorandice, što je udio od 65 posto, govore iz Instituta.
Ipak, i na njihovu se primjeru može vidjeti da ova statistika ne ide u prilog ženama – kad govorimo o vodećim pozicijama.
Predstojnika zavoda je ukupno 11 od čega su tri žene. Ravnatelj je muškarac, predsjednik Upravnog vijeća je muškarac, predsjednica Znanstvenog vijeća je žena, od tri pomoćnika ravnatelja, dvije su žene, podijelili su s nama.
Sve dobre stvari počinju s vizijom, sa snovima. Povodom ovogodišnjeg Međunarodnog dana žena i djevojaka u znanosti – pokažimo djevojčicama da i one mogu ostvariti svoje snove, pomicati planine i biti liderice. Šapnimo im na uho da im je samo nebo granica i govorimo im to baš svaki dan.
