„Rodilo se dite,“ govorili su prije u našim krajevima kad bi na svijet došla curica. Zapravo, govori se tako još često kod nas, kao i ono „prvo pa muško.“ Jer, ne daj bože, da se rodi žensko.
Ta ne može prenijeti prezime dalje, a loza gena kamenih je nešto najvrednije domaćem čovjeku. Pleme se ne može nastaviti kroz žensko, stoga ona nije jednako vrijedna.
Odrasli smo u državi gdje žena ima faktičko pravo glasa. Neke sretnije među nama odrasle su u obiteljima gdje su žene bile zaista ravnopravne, neke malo manje sretne odrastale su gledajući majku kako služi oca, a i za njih žensku djecu se nisu radili veliki planovi. Žensko dijete se učilo da kuha i posprema, dok se brata puštalo da radi što god hoće. Pa i naganja cure, dok ona mora biti fina dobra cura. Odmalena nam tepaju „dobra cura“ k'o da mazgu hvale.
U nas muškarci drže velike pozicije, oni voze auto kad se obiteljski ide na more, njima se recepcionisti obraćaju kad treba platiti račun za hotelski smještaj, nekako smo naučeni da je muško glavno. Barem ovako za publiku.
Golema je tuga gledati kako svijet klizi unatrag. No je li Afganistan jedini gdje ženska prava idu unatrag?
Daleko je Švedska i njihove tate koji su preuzeli roditeljstvo na sebe u jednakoj mjeri kao i mame. Tate isto idu na rodiljski dopust, rade sve što radi jedna žena po kući i pritom ih se ne gleda kako papke i jadnike koje žena tlači, kako to još uvijek biva u nas.
Daleko je i Afganistan. Djevojke koje su do pred samo nekoliko dana mogle pokazati svoju kosu, sjesti u klupe i učiti, sjesti za radni stol i raditi, sad se skrivaju. Doslovno. Neke se skrivaju u kućama, neke se skrivaju pod tamnim dugačkim burkama gdje svijet gledaju kroz malo okno između rupica tkanine. Suzili su im pogled oni koji imaju mentalno sužen pogled na svijet. Bogomdani muškarci.
Golema je tuga gledati kako svijet klizi unatrag. No je li Afganistan jedini gdje ženska prava idu unatrag?
Negdje između Švedske i Afganistana smo mi, na trećini puta od Stockholma do Kabula. U našoj zemlji također postoje osobe koje misle da žensko vrijedi manje i da im se neka prava trebaju ograničiti. Htjeli su ukinuti pravo na pobačaj, jer zašto bi žena odlučivala o svom tijelu. Političari s pozornica viču ženama da su babe, da su za madrac, nastavite slobodno dalje niz jer je meni muka.
Muka mi je da feministice prozivaju, muka mi je da se rugaju ženama koje žele nešto promijeniti, muka mi je kad vidim kako se žena okreće na ženu, umjesto da smo podrška jedna drugoj. Svaki put kad se narugate nekoj ženi kako se odjenula, osuđujete njezinu slobodu i izbor.
Neke se skrivaju u kućama, neke se skrivaju pod tamnim dugačkim burkama gdje svijet gledaju kroz malo okno između rupica tkanine. Suzili su im pogled oni koji imaju mentalno sužen pogled na svijet.
Svaki put kad zlobno komentirate neko žensko napredovanje, kupnju ili njezin način odgoja djeteta, osuđujete ženinu slobodu i izbor.
A upravo je u tome poanta silnih napisa u medijima posljednjih dana oko afganistanskih žena. U sužavanju slobode i izbora.
Nije sloboda nositi minicu, sloboda je imati izbor da odjeneš burku ili minicu.
Nije sloboda imati pravo na pobačaj, sloboda je da pobaciš dijete silovatelja.
Nije sloboda seksati se s kim god želiš, sloboda je da ne odeš u zatvor jer si se poseksala izvan braka.
Minica vs. burka je mnogima promašen koncept predstavljanja slobode. Ali burka nije samo halja. Ona je simbol nejednakosti. I baš zato jedna minica predstavlja puno više od odjevnog predmeta.
Daleko smo od Afganistana, srećom. Dovoljno smo nažalost daleko i od Švedske.
