Laura Cvijić, Franjo i Mario Tomić, Dušan Bulat, Mile Jurković, Darko Kozić i Stanko Zec. Razorni potres koji je 29. prosinca pogodio Sisačko-moslavačku županiju i okolicu ugasio je ovih sedam života. Danas, na Dan žalosti, cijela Hrvatska odaje im počast, uz nadu da nikad više nećemo morati svjedočiti ovakvoj tragediji.

Galerija

Građani Petrinje, Siska, Gline, Majskih poljana, Strašnika, Bresta Pokupskog i mnogih drugih mjesta ostali su bez svojih domova.

Neposredno nakon potresa prvo su pomagali jedni drugima, međusobno se izvlačili iz automobila zatrpanih zidinama, otkopavali ostatke kuća u potrazi za preživjelima…

U njima su se izmjenjivali šok, nevjerica, strah i samo dva pitanja. Kako dalje? Kamo sada?

Spasioci raščisćavaju centar Siska
Spasioci raščisćavaju centar Siska (Foto: Boris ScitarVecernji listPIXSELL)

Na patnju ljudi koji su u nekoliko sekundi izgubili sve nitko nije mogao ostati ravnodušan. Hrvatska se mobilizirala u svega nekoliko sati i još jednom pokazala svu snagu zajedništva i solidarnosti.

Dežurne službe predvođene vatrogascima i statičarima započele su s raščišćavanjem ulica, a ubrzo su im se pridruživali i obični ljudi oboružani lopatama i željom da odmah pomognu. Pripadnici HGSS-a i spasioci u pratnji psa tragača pretraživali su razrušene objekte, a civilna zaštita uklanjala je dimnjake na raspadnutim krovovima, ni na sekundu ne pomišljajući kako zapravo riskiraju i vlastite živote jer među ruševinama nije bilo sigurno.

Pripadnici HGSS-a traže preživjele u petrinjskim ruševinama
Pripadnici HGSS-a traže preživjele u petrinjskim ruševinama (Foto: Luka Stanzl/PIXSELL)

Dizali su se šatori za građane čije su kuće uništene, a ljudi iz cijele Hrvatske krenuli su prema razrušenim mjestima kako bi stradalima donijeli hranu, deke, odjeću i sve ostale prijeko potrebne potrepštine. Svatko je radio koliko je mogao.

Radnici podižu šator za stanovnike Gline koji su ostali bez svojim domova
Radnici podižu šator za stanovnike Gline koji su ostali bez svojim domova (Foto: Davor Puklavec/PIXSELL)

Trebalo je vremena za organizaciju u tako kaotičnoj situaciji pa su stanovnici nekih mjesta dugo čekali dežurne službe koje nisu odmah stigle do njih, ali zato su sami odmah krenuli u akciju i bez razmišljanja pomagali jedni drugima.

Toliko je tuge u prizorima koje gledamo ovih dana, ali također zahvalnosti i nade zbog spoznaje da smo u najtežim situacijama spremni i brzi. Nitko ne zna što nas čeka i kakvi su dani pred nama, ali sve nas tješi pomisao da bez obzira na okolnosti možemo računati jedni na druge.

I zato hvala svim dobrim ljudima koji su bez razmišljanja odmah uskočili u pomoć. Zbog vas vjerujemo da stanovnici stradalih područja neće biti zaboravljeni ni kada se prašina ruševina slegne. Možemo krenuti dalje tek kada svatko od njih dobije novi dom.