Na prvi pogled djeluje kao još jedan prolazni trend, ali se iza njega krije nešto dublje, potreba da se vlastiti život prestane živjeti u drugom planu.
Mnogima od nas dogodilo se da smo izgubili pojam o tome tko smo i koja je uopće naša priča. Nije potrebno veliko razočaranje da bi se netko udaljio od sebe. Dovoljno je niz malih prilagodbi.
Primjerice, pristajanje na odnose koji iscrpljuju, zadržavanje u situacijama koje ne donose radost, posao za koji osjećamo kao da nas guši, život u mjestu koje ne odgovara našim potrebama, navika da se tuđe potrebe stavljaju ispred vlastitih, što je izazov brojnim ženama.
I sama sam izgubila svijest o tome tko sam, usred svih ovih gore navedenih situacija. Jednog sam se dana pogledala u ogledalo i uopće nisam mogla prepoznati osobu u odrazu.
Gledala sam u ženu koja nisam ja. Pitala sam se kako je moguće da sam dopustila da mi se to dogodi. Kako je moguće da sam postala netko koga ne prepoznajem?
I u tom trenutku sve je kliknulo. Moram se vratiti sebi.
Glavni lik nije savršen lik
Biti glavni lik ne znači imati savršen život. Ne znači uvijek biti sretan. Ne znači biti glasan i uvijek svugdje zamijećen. Ne znači donositi isključivo hrabre odluke.
Radi se o nečemu puno jednostavnijem, ali i zahtjevnijem: živjeti svjesno, iz vlastitog centra, umjesto iz očekivanja drugih.
To znači priznati si da nešto boli, prepoznati kada nam nešto više ne odgovara i postupno birati drugačije. Ponekad to nije velika odluka, nego niz malih pomaka.
To može biti trenutak u kojem se shvati da određeni odnos više ne donosi mir, kada se primijeti da tijelo reagira stresom prije susreta s nekim ljudima ili kada se, nakon dugo vremena, osjeti želja za nečim što nema veze s tuđim očekivanjima.
Takvi trenuci često su početak. U mnogim osobnim pričama, posebno onima koje uključuju oporavak od emocionalno zahtjevnih odnosa, pa tako i mojoj, prijelomna točka ne dolazi kao nagli rez, nego kao tiho osvještavanje: Ovo više nisam ja. I upravo tu počinje povratak sebi.
Kako (ponovno) postati glavni lik svog života?
Promjena perspektive ne događa se preko noći, ali može započeti vrlo konkretnim koracima.
1. Prepoznavanje vlastitih obrazaca
Koje se situacije stalno ponavljaju? Koji odnosi troše energiju?
Osvještavanje je prvi korak prema promjeni.
2. Donošenje odluka iznutra, a ne izvana
Umjesto automatskog prilagođavanja, sve više prostora daje se vlastitim željama, čak i kada su nesigurne ili nejasne. No ako nešto neopisivo jako želimo, toliko da si ni ne znamo sami objasniti zašto je to tako, naše unutarnje vodstvo očito zna neki razlog.
3. Usporavanje
U svijetu brzih reakcija i stalne dostupnosti, usporavanje postaje način da se ponovno čuje vlastiti unutarnji glas.
4. Njegovanje svakodnevnih rituala
Male stvari kao što su šetnja, pisanje ili pijenje jutarnje kave bez ikakvog ometanja mogu postati sidra koja vraćaju osjećaj prisutnosti.
Postoje dani bez motivacije. Postoje odluke koje nam nisu jasne. Postoje trenuci sumnje i povratka starim obrascima, i to neminovno.
5. Postavljanje granica
Bez granica teško je ostati u vlastitoj priči. Granice nisu zidovi, nego način zaštite vlastite energije. Postavljanje granica nije sebičnost, nego briga za jedinu osobu s kojom moramo živjeti do kraja, nas same.
Između romantiziranja i stvarnosti
Važno je priznati da društvene mreže često romantiziraju ideju glavnog lika. Stvarnost je, naravno, složenija.
Postoje dani bez motivacije. Postoje odluke koje nam nisu jasne. Postoje trenuci sumnje i povratka starim obrascima, i to neminovno.
No razlika je u tome što takvi trenutci više ne definiraju cijelu priču. Oni postaju dio nje, ali ne i njezin centar.
Biti glavni lik vlastitog života ne znači postati netko drugi, niti ganjati savršenstvo. To znači vratiti se sebi. Ispod toga nas ne čeka savršena verzija, nego stvarna, a upravo je ona ta koja može živjeti život punim plućima.
