Nekad prije tate su stajali pored kućnog telefona čekajući da zazvoni i da im glas kaže „Čestitamo, postali ste tata!“ ili su pak bili primorani satima sjediti u čekaonici brinući se je li sve u redu. Njima je pristup u rađaonicu bio strogo zabranjen.

Nisu znali kako im beba izgleda, nisu vidjeli taj sjaj u ženinim očima, nisu bili aktivni dio trenutka u kojem je njihovo dijete došlo na ovaj svijet. Znate već kako su vaši roditelji prepričavali dan kad ste došli na svijet, tata je tu nekako sekundaran.

Danas sve više tata prisustvuje u tom jedinstvenom činu – porodu svog djeteta. Iako mnogi na prvu kažu kako baš i ne bi htjeli biti u sobi gdje im supruga rađa, bojeći se da će vidjeti „previše“ i time ubiti romantiku, baš sve tate koje znam presretni su jer su bili prisutni na porodu.

Jednog ćete dana moći prepričavati svom djetetu to iskustvo zajednički. Moći ćete reći kako ste se osjećali kad su čuli prvi plač, kad su prvi put ugledali bebicu, kad su je prvi put zajednički primili.

Tata nije samo ukras u rađaonici.

Ako porod dugo traje, tata je tu da radi društvo svojoj partnerici, da je umiri, da je masira, da joj doda malo vode ili da pozove doktora kad kontrakcije krenu sve brže i jače. Neke žene rađaju po 10-12 sati, zašto bi bile same većinu tog vremena, i to kad su uglavnom preplašene jer im je to čitavo iskustvo novo, kad ih boli, kad trebaju nekoga svog da je samo tu.

Ako majka nenadano završi na carskom rezu u potpunoj anesteziji, tata je tu jako bitan za onaj prvi dodir kože na kožu odmah nakon djetetova poroda. Povezivanje tate i djeteta u tom je trenutku iznimno snažno.

A što kažu majke? Većina budućih mama kažu da bi voljele da im partner sudjeluje na porodu, kao što je i većina već realiziranih mama jako sretno što nisu same prošle kroz to iskustvo. Partneri nam daju neku posebnu snagu tijekom poroda, a kad se beba rodi, čuti zajedno bebin prvi plač iskustvo je koje se ne možete mjeriti ni s jednim drugim zajedničkim trenutkom s partnerom. Barem meni.

Doktori već nisu toliko jednostrano oduševljeni. Neki su muškarci jednostavno višak u rađaonici. Onaj muškarac koji je dosadan i stalno nešto komentira doktoru i babicama, onaj muškarac koji želi snimiti porod iz svakog kuta, onaj koji se onesvijesti ili bilo kako drugačije prebacuje fokus na sebe u trenutku kad je glavni fokus na majci i djetetu, nije dobrodošao u rađaonicu.

Istraživanje provedeno na 1500 žena u Hrvatskoj u rujnu 2020. godine pokazalo je da je tek 21 posto trudnica imalo pratnju na porodu dok je prije koronavirusa 62 posto žena imalo je pratnju.

Moj suprug, a Minin tata, bio je izvrstan!

Iako smo cijelu trudnoću planirali prirodni porod, na kraju smo išli na dogovoreni carski prema preporuci doktora. Dio mama me pitao zašto nisam inzistirala na prirodnom porodu.

Nisam doktor i vjerujem stručnjacima, najvažnije je da sve prođe u redu, a ne da se meni ispuni neka idealna slika poroda. I sama sam zamalo preminula na porodu prije 41 godinu, bila sam prevelika beba i prijetilo je da ću ostati bez kisika, a znate da to vodi do nekih problema, pa čak i smrti.

Kad su mi doktori rekli da je beba prevelika i da će porod biti dugačak te da je preporuka da idemo na carski, odmah sam se složila. Njihov je posao da porod prođe u redu. Baš kao što ni ja ne volim da mi neki ljudi govore kako se najbolje radi moj posao, ne vole to ni doktori. Vole mame i tate koji surađuju. I to je najbitnije kod poroda – suradnja svih prisutnih.

Dobila sam lokalnu anesteziju u donji dio leđa, nakon čega sam prestala osjećati donji dio tijela. Polegnuta na krevet, sa suprugom u „astronautskom odijelu“ koji sjedi pored moje glave, dobili smo malenu pregradu u obliku zastora da baš ne gledamo cijeli proces poroda. Bila sam oduševljena što je suprug pored mene i što sam budna pa ću moći i čuti bebin prvi plač i odmah ju primiti na grudi.

A onda smo čuli kmeeeeeeeeeeeeeeeeeeeeeeeeeeeeeeeeeeeeeee. Uspjeli smo!

Eno je, izgleda super! Prvi ju je vidio suprug, čija je glava ipak bila na višoj poziciji nego moja. Smijao se, onako najsretnije ikad, poljubio me.
Nema pjegu, koliko vidim, sve je OK. Ja sam se, naime, bojala da će se Mina roditi s tzv. rodinim ugrizom na licu koji neće proći.

Svi članovi suprugove obitelji imaju trajno vidljive crvenkaste mrljice, koje su doduše ili na vratu ili jako slabo vidljive na licu, a ja sam nekako umislila da, eto, baš njoj to neće proći. Svašta trudnice zamišljaju i svega (ne)realnog se plaše.

Ako porod dugo traje, tata je tu da radi društvo svojoj partnerici, da je umiri, da je masira, da joj doda malo vode ili da pozove doktora kad kontrakcije krenu sve brže i jače.

Tako je naš novopečeni tata lijepo umirio mamu, a kad su mi bebicu donijeli na grudi, zajedno smo je ljubili, on nas je fotografirao (na moj zahtjev) i taj je trenutak zaista bio VELIČANSTVEN. Bili smo nova obitelj prvi put na okupu.

Koronavirus i tate na porodu

Zbog epidemiološke situacije već gotovo godinu dana tate u Hrvatskoj ne mogu sudjelovati na porodu.

Tijekom nekoliko ljetnih mjeseci, kad su i brojke oboljelih od koronavirusa bile manje, većina bolnica ipak je ponovo dopustila tatama da budu prisutni, no to se ujesen ponovo izmijenilo unatoč peticiji „Moj porod, moja pratnja, moj izbor“, koju je potpisalo više od 12.000 osoba, a hashtag #KoronaTate koristile su brojne trudnice željne da i njihov partner bude u rađaonici uz njih.

Istraživanje koje je provedeno na 1500 žena u Hrvatskoj u rujnu 2020. godine pokazalo je da je tek 21 posto trudnica imalo pratnju na porodu, dok je prije koronavirusa pratnju imalo 62 posto žena.

Pratnja na porodu nije luksuz, nego pravo. Ako ste i vi trudnica ili budući tata, uključite se u Facebooku grupu Pratnja na porodu i pratite informacije o tome koje rodilište dopušta prisutnost oboje roditelja.

Trenutačno tate smiju biti na porodu u sljedećim bolnicama: KB Sveti Duh, KBC Rijeka, OŽB Čakovec, OŽB Vinkovci i OŽB Pakrac.