"Ti nemaš djecu", argument mi je sletio pred facu u roku od 10 sekundi, uz klasičnu dopunu: "Vidjet ćeš kad rodiš, nemogući su, a kad malo dobiju po guzi, više ne zezaju." Odbacila me iz razgovora kao nepodobnu jer nemam majčinski certifikat.
Očito, eto, nisam smjela izraziti svoje mišljenje o nasilju nad djecom jer i sama nisam rodila jedno. Sad kad jesam majka koja u pet godina djetetova života nijednom nije ni pomislila na šamar ili nešto slično, sad imam "dozvolu za komentiranje".
Iako sam sad službeno s druge strane ograde nemajka/nemajka, nije mi jasno zašto netko tko nema vlastito dijete ne bi smio komentirati određene stvari vezane za djecu? Jer nemaju iskustva, kazat ćete.
Pa ni ginekolozi nemaju baš osobnog iskustva s vaginama pa ih, eto, ima puno. Eh, da, ali oni su završili fakultet, reći ćete. Ok. A svećenici koji nemaju iskustva s bračnim zajednicama, pa svejedno komentiraju taj dio? Eh, sad ćete reći da Bog govori kroz njega. Ok…
A ja tvrdim da zaista ne trebaš imati djecu da skužiš kako kazna nije najbolja metoda građenja odnosa. To što je netko rodio ne znači da je najpametnija osoba za pitanja odgoja djece, jer znamo kakve sve neodgojene djece ima…
Želim da prestanemo ljude bez djece omalovažavati jer nemaju djecu čim se usude nešto progovoriti na tu temu. Moja i tvoja djeca dio su društva i kao takva imaju veze i s ljudima bez djece, međusobno utječu jedni na druge.
Druga grozna stvar koju često čuju ljudi bez djece jest da su sebični, pa da zato nemaju djecu. Postoje objektivni razlozi zbog kojih netko nema djece. Samo jedan od tih razloga jest da su, eto, možda sebičnjaci. Ali čak i da jesu "sebičnjaci", tko smo mi da drugima govorimo kako da žive. Ipak, uglavnom ljudi nemaju djecu jer još nisu financijski stabilni, imaju medicinskih problema, razmišljaju o tome kako je možda bolje usvojiti dijete ili pak jednostavno nisu našli partnera s kojim bi mogli realizirati želju za potomstvom.
Treća stvar koju čuju ljudi bez djece je ona proračunata: "Tko će se brinuti za tebe kad ostariš?" E, pa, ako imaš dijete da bi si osigurao njegovatelja u starosti, i nije ti neki super razlog da ga imaš. Dijete ne bi trebalo doći na svijet s unaprijed određenim planom i zadatkom da dio života posveti brizi za roditelje. Apsolutno je lijepo kad dijete želi i može se brinuti za ostarjele i nemoćne roditelje, ali razlog njegova dolaska na svijet valjda nije da nama služi.
Četvrta i vjerojatno najgora strelica jest izjava "Nemaš pojma što je ljubav dok ne rodiš".
Bila sam savršeno svjesna svoje ogromne ljubavi prema roditeljima, ali i suprugu i nisam mislila da ne znam što je ljubav jer sam gorjela za te ljude svim srcem. Kad sam dobila dijete, upoznala sam novu dimenziju ljubavi, potpuno drukčiju od tih ljubavi. Tek sam s djetetom prvi put u životu ikad zaplakala od sreće. Ali to sam ja. Što je s hladnim majkama i očevima? Zar oni znaju nešto više od ljubavi od nekoga tko nema direktnog potomka? Zar je ljubav nešto što možemo izmjeriti, izvagati?
Peta klasična izjava jest "Nemaš ti pojma što je umor". Jer se samo majke i očevi mogu žaliti na umor, ti ako nisi rodila ništa. Tko to tebe umara? Pa ti možeš spavati koliko želiš, imaš sve vrijeme svijeta samo za sebe i TI SI UMORNA? Šalu na stranu, iako je roditeljski umor stvaran, to ne znači da ljudi bez djece nisu i ne mogu biti umorni. Itekako mogu.
Dugačka je ovo tema, moglo bi se o njoj govoriti danima i diskusija bi se zažarila. Ne želim da ovo postane tema majke vs. nemajke, želim da prestanemo ljude bez djece omalovažavati jer nemaju djecu čim se usude nešto progovoriti o toj temi. Moja i tvoja djeca dio su društva i kao takva imaju veze i s ljudima bez djece, međusobno utječu jedni na druge.
Ako ta djeca mogu imati mišljenje o ljudima bez djece, i ti ljudi mogu imati mišljenje o djeci. Ajmo razgovarati, ne ratovati.
