Ne znam jesam li ikad čula više „ne“ u životu nego posljednjih mjesec dana, a nije baš da mi je sve u životu prolazilo kao maslom podmazano. Aha, toddler is in da house!
Ne znam vam reći točan datum kad se moje predivno „sve jedem, ne radim gluposti i općenito sam milo dijete“ pretvorilo u gospođicu Neću, ali sad smo tu. Suprug i ja živimo s gospođicom Neću.
I to je sasvim normalno. Djeca u dobi oko dvije godine prelaze u fazu koja je teška i njima i nama roditeljima. Njihov se mozak ubrzano mijenja, otkrivaju hrpu zanimljivih stvari, skuže da su odvojena bića od roditelja koji i dalje za njih misle da ne mogu ništa sami, pa krene borba za odvajanjem, ispitivanjem granica i testiranjem što prolazi, a što ne.
Sva su djeca drugačija i kroz tu fazu proći će na drugačiji način, ovisno o svom karakteru.
Bez obzira na to koliko oni govorili „ne“, postoje načini da roditelji to prežive, a da ne osijede ili da se ne deru stalno na svoju djecu.
Tehnike za preživljavanje dvogodišnjaka tiču se vas kao roditelja koji tu igra presudnu ulogu. Ne može dvogodišnjak na sebe preuzeti ulogu vodiča i odgajatelja, ali roditelj treba moći i znati uvažiti djetetovu potrebu za osamostaljivanjem i učenjem kroz pokušaje i pogreške.
Znam, ne da vam se 100 puta dnevno objašnjavati nešto. Dignete glas i lakše je, zar ne? Dijete se odmah umiri. No zapravo vas se boji. Nije poslušno, nego je u strahu.
Evo što psiholozi kažu:
• Smanjite korištenje riječi „ne“ na minimum u svom vokabularu. Možda se dijete ne može kontrolirati, ali vi biste trebali. Ako sami previše govorite ili pak vičete „ne“, samo dajete djetetu primjer koje ono slijedi.
Umjesto da npr. kažete kako ne može sad jesti čokoladu, recite djetetu „dobit ćeš čokoladicu za desert na kraju ručka“.
Pokušajte s pozitivnim primjerima i svakako omogućite djeci da se fokusiraju na ono što mogu umjesto na ono što ne mogu raditi.
• Izbjegavajte reagirati. Kad reagirate na riječ „ne“, dajete joj moć. Znam, teško je nekad skriti osjećaje, pogotovo kad je to „ne“ vrišteće, ponavljajuće ili se dogodi nasred ceste.
Ako vaše milo dijete koje je do jučer rado pralo zube odjednom počelo s „neću prati zubiće“ (to upravo prolazimo), pokušajte neku od ove tri metode koje nama prolaze:
- pristanite da ne operu zube baš kad vi to želite, pričekajte 10 minuta i onda će možda htjeti
- operite zube vi pa im kažite da vas imitiraju, njima to bude zabavno
- dajte djetetu svoju četkicu da vama opere, a onda neka ono dopusti da vi njemu operete zube.
Nikako nije rješenje da se zubi ne peru. Kod nekih stvari nema popuštanja, samo drugih rješenja.
• Dajte im izbor:
Umjesto da naredite djetetu da nešto napravi, dajte mu odabir što želi.
Ako ne želi jesti ručak koji ste spremili, upitajte dijete: „Želiš li pojesti ribu ili povrće?“ (Naša je tako baš jučer pojela samo ribu, i to bez ikakvog nagovaranja. No mrkvu koju obožava tog trenutka nije ni taknula.)
• Nagradite ponašanje koje je pozitivno.
Kada počnu sami skupljati igračke razbacane po podu, pridružite im se i vi ili ih pohvalite kako su dobri.
• Objasnite situaciju:
Znam, ne da vam se 100 puta dnevno objašnjavati nešto. Dignete glas i lakše je, zar ne? Dijete se odmah umiri. No zapravo vas se boji. Nije poslušno, nego je u strahu.
Ako ne žele prati ruke, pokušajte objasniti kako razumijete da im se to trenutačno ne da, ali prljave rukice koje su dirale svašta vani nisu zdrave i možda će se razboljeti, pa se neće sutra moći igrati vani.“ Neki roditelji djecu plaše doktorom, no to nije moj stil. Kao što dijete ne plašim ni policijom, ni čudovištima, ni ciganima, kao što je to praksa nekima.
• Strpite se! Za „samo 365“ proći će ova faza. Vaše dijete nije najgore, vi niste najgori roditelj, proći će i ovo.
Jako je važno imati na umu da djetetovo ponašanje u ovoj fazi nije refleksija vašeg roditeljstva.
I suosjećam sa svima u ovoj fazi. Tako su slatki i naporni da se istodobno smiješ i čupaš kosu.
Posebno kad ne smiješ sjesti gdje želiš jer se djetetu ne sviđa što sjediš na lijevoj stolici, a ne na desnoj. Kad te pozove na kauč da se igrate, ali pritom ne smiješ ni sjesti ni leći. Možda da lebdim? Mina se nedavno rasplakala upravo zbog toga dok me odgurivala vrišteći „neee“ kad bih pokušala sjesti na bilo koji komadić kauča.
Zagrlila sam je i rekla „Ako si me pozvala da dođem sjesti na kauč da se igramo, onda mi moraš dati da sjednem. Mama nema krila kao ptičica, znaš? Ajde, gdje smijem sjesti sada?“
Pokazala mi je rukom na mjesto na kojem inače sjedim i igrale smo se dugo.
