Tajana Dorić rodom je iz Voćina. Preživjela je strahote rata, kao 12-godišnja djevojčica gotovo četiri mjeseca provela je zatočeništvu, a onda je u dobi od 40 godina oboljela od raka dojke. Ovo je njezina priča.

Kako opisati šok, strah, bol, misli i osjećaje, kada ti se u djeliću sekunde raspadne život?

Znaš da moraš skupiti sve razbijene komadiće, sastaviti ih i sabrati se, kako bi krenula u borbu, a nemaš snage ni pomaknuti se.

Budi pozitivna!

Budi hrabra!

Ti to možeš!

To me je izluđivalo...

U meni je tisuću svakodnevnih borbi, uspona i padova, tu su karcinom, potres i covid, a ja moram biti pozitivna i hrabra...

Zamislila sam sebe kao ‘super heroja’ i krenula u borbu. Bila sam pozitivna i hrabra, jer se ništa drugo od mene nije ni očekivalo. A bila sam preplašena, kao nikad u životu, i bojala sam se da to netko ne primijeti.

Bez obzira na to koliko mi je bilo teško, nikada nisam dopustila da mi bolest uzme osmijeh

Plakala sam samo jednom, kada sam saznala da imam karcinom, i od tada sam bila ‘super Tajana’, jer tako je bilo lakše svim mojim dragim ljudima.

Većinu vremena i meni je tako bilo lakše. No, ponekad bih, dok sam bila sama u kupaonici, skinula masku super heroja i gledala u svoj ćelavi preplašeni lik, koji je davno prestao izgledati kao Tajana. I koji se pitao, bez obzira na to koliko se protiv toga borila, koliko mi je još ostalo dana života...

CARCINOMA MAMMAE INVASIVUM-NST, luminalni B, limfni čvorovi 6/8, ER 90%, PR 70%, Ki 67 25%.

Tog prosinca 2019. godine ostala sam na carcinoma invasivum, ostalo nisam vidjela od grča u grlu i želucu, od potrebe da vrištim, vrištim najjače što mogu.

Tajana Dorić s 40 godina oboljela je od raka dojke - 1
'Shvatiš da nisi vječan, udahneš i svaki dan odlučiš da ćeš biti dobro bez obzira na sve' (Foto: Privatne fotografije)

Preživjela sam zatočeništvo u ratu i smrt majke prije 18 godina. Mislila sam da sam jaka i da nema toga što će me natjerati da vrištim od boli, ali prevarila sam se.

Nisam vrištala, ne možeš vrištati ako si ‘super heroj’. Izdržala sam suze drugih i tješila ih, imala sam razumijevanja za sve. Osjećala sam krivnju ako bih nekome rekla da nemam snage pričati, ispričavala sam se jer nisam odgovorila na poruke. Bilo je i onih koji su se ljutili na mene jer im se nisam ja prva javila. Bilo je ljutih na mene jer nisam uvažavala njihove savjete, onih koje nisam htjela slušati kako žale same sebe, a i onih koji bi znali reći:

Da, ti si uvijek najbolja.

Ali ono najvažnije, bilo je ljubavi, puno ljubavi u raznim oblicima. Ljubavi mog Luke, koji je svoje ‘volim te’ dokazao milijun puta u najgorim danima naših života, moje obitelji, rodbine, kumova i prijatelja, moje ekipe s posla. Svatko od njih našao je načina da mi pruži potporu. Slali su mi pakete, dolazili pod balkon da me vide, mahnu mi i pošalju poljubac. Dobivala sam pisma, video pozive, crteže djece... I srce mi je bilo puno, iako je pucalo jer ih nisam mogla zagrliti.

Tajana Dorić kao 12-godišnja djevojčica preživjela je zatočeništvo u ratu, a onda je s 40 godina oboljela od raka dojke

Poštedna operacija, pokušaj MPO-a, injekcije, neuspješan zahvat, ponovno, potres, kemoterapije, zračenje...

Dani su prolazili. Bunilo, osmijeh, strah, bol, snaga, vjera, nada, hrabrost, snaga, bol, mršavljenje zbog mučnine, izgubljen osjet u stopalima, upale, debljanje zbog kortikosteroida, bolovi u kostima, grčevi, moja probava koja odbija poslušnost, valunzi, drhtanje, imunitet kojeg nema, opekline od zračenja, snaga...

Redali su se i bahati ljudi, neljubazno zdravstveno osoblje, osjećaj da si broj, nebitna, vreća za ubode iglom, bol, snaga... Borba za sebe, za goli život.

Ne znam od kud mi tolika snaga. Samo sam si ponavljala:

Kada više ne možeš, tada najviše moraš.

Ponekad bih skinula masku super heroja i gledala u svoj ćelavi preplašeni lik, koji je davno prestao izgledati kao Tajana

Uskoro će godina dana od moje zadnje kemoterapije, godina velikih tuga i velikih sreća. Godina u kojoj sam se suočila sa smrću, prošla pakao, ali i naučila ponovo voljeti sebe. Godina u kojoj sam diplomirala i sedmi put postala tetka. Godina koja mi je pokazala na koga mogu računati u životu, i koja je u moj život donijela divne žene koje su mi bile potpora, od kojih sam učila, koje su me razumjele jer su prolazile isto što i ja.

Moj odraz u ogledalu sada je Tajana kojoj znam reći:

Odradila si to vrhunski!

Još je rano za prognoze kako će završiti moja priča, ali za sada sam dobro. Svjesna sam toga da će ponovno biti i tužnih, i umornih, i bolnih, teških dana. No, isto tako znam da će sve biti uredu, jer svaki takav dan nam donosi i puno malih sreća kojima moramo dopustiti da nam pomognu. Znam da ne moram više biti najbolja, samo moram biti ja. Naučila sam prihvatiti pomoć. Znam da imam najbolju doktoricu i moje ljude zbog kojih mogu sve na svijetu.

Tajana Dorić s 40 godina oboljela je od raka dojke - 3
'Uskoro će godina dana od moje zadnje kemoterapije, godina velikih tuga i velikih sreća' (Foto: Privatne fotografije)

Bez obzira na to koliko mi je bilo teško, nikada nisam dopustila da mi bolest uzme osmijeh. Nije floskula, niti sam nadnaravno prosvijetljena, a ne forsiram ni sreću. Samo shvatiš da nisi vječan, udahneš, ne dopustiš strahu i svemu nebitnom da upravlja tobom i, doslovno, svaki dan odlučiš da ćeš biti dobro bez obzira na sve.

Napunite svoje dane životom, prestanite biti ono zbog čega ste se razboljeli, nađite vrijeme za sebe i volite se. Jer, kako vi volite sebe, tako će vas voljeti i drugi.

Vjerujte u čuda, vjerujte u sebe, dajte si vremena da zacijelite.

Netko je rekao da loša poglavlja znaju biti dijelovi predivnih knjiga, knjiga koje sami ispisujemo.

Ali, neće ‘svemir’ sve sam, puno je toga i na nama samima.

 

TEKST PREUZET SA STRANICE NISMO SAME.

Još lakše do inspiracije uz omiljene teme. Preuzmi novu DNEVNIK.hr aplikaciju