Želimo li u hrvatskom jeziku izreći da nešto pripada nekomu, upotrijebit ćemo odgovarajuću posvojnu zamjenicu – moj, tvoj, njegov, naš, njihov... U slučaju da to nešto pripada subjektu, tj. onome tko vrši radnju u rečenici, upotrebljava se povratno-posvojna zamjenica svoj (u odgovarajućem rodu, broju i padežu). Ona zamjenjuje sve ostale posvojne zamjenice.
Objasnimo to na jednostavnom primjeru: Ja imam knjigu, dakle knjiga je moja. No nećemo reći čitam moju knjigu, već čitam svoju knjigu. Ako ti imaš knjigu, knjiga je tvoja, ali i ti čitaš svoju knjigu. Isti je princip za sve – njegova knjiga, on čita svoju knjigu (ne njegovu); vaša knjiga, vi čitate svoju knjigu (ne vašu). Zapravo je vrlo jednostavno, no svejedno se nerijetko griješi u tome.
Jeste li možda primijetili da i u molitvi i postoji Očenaš pogreška u upotrebi povratno-posvojne zamjenice? U dijelu "i otpusti nam duge naše kako i mi otpuštamo dužnicima našim" zapravo bi trebalo biti – svojim dužnicima.
MOJ ILI SVOJ?
Nije čudno što se u svakodnevnom govoru griješi kad smo uz primjere poput navedenog okruženi reklamama u kojima se mogu čuti nepravilni izrazi. Sigurno je prisutan i utjecaj stranih jezika, primjerice u engleskom ne postoji razlika između posvojnih i povratno-posvojne zamjenice, pa prilikom prevođenja s engleskog može doći do zabune. Sve su to razlozi zbog kojih često možemo čuti rečenice poput sljedećih:
Najviše volim moj mir. Daj mi tvoj telefonski broj. Recite nam vaše mišljenje.
U svim tim primjerima umjesto posvojnih zamjenica trebalo bi upotrijebiti povratno-posvojnu zamjenicu svoj: Najviše volim svoj mir. Daj mi svoj telefonski broj. Recite nam svoje mišljenje.
ČIJA JE HALJINA?
Ponekad upotreba zamjenice svoj može promijeniti značenje. Uzmimo za primjer rečenicu iz naslova: Ana ima haljinu. Na njoj je najlakše uočiti razliku kada joj dodamo odgovarajuću zamjenicu. Kažemo li da Ana nosi svoju haljinu, jasno je da nosi haljinu koja pripada upravo njoj, Ani. Ako pak piše da Ana nosi njezinu haljinu, zamjenica njezina više se ne odnosi na Anu, već na neku drugu žensku osobu. Dakle, uopće nije svejedno koju ćemo riječ upotrijebiti, a korištenje pogrešne zamjenice može zbuniti slušatelja odnosno čitatelja.
Nakon svega što ste pročitali, možete li uočiti vaše pogreške? Vaše ne, ali svoje sigurno možete.
