Jer iza Jelene su rat, izbjeglištvo, siromaštvo… Tu su i suprugova bolest i nesreća, njezina borba s rakom. I još puno životnih izazova koje hrabro svladava.
Jelenina životna priča uistinu je nevjerojatna, a u razgovoru nam je, između ostalog, otkrila otkud crpi snagu, kako se borila s bolešću, kako su je njezina životna iskustva oblikovala i koji naslov bi dala knjizi o svom životu.
Vaša životna priča je nevjerojatna – što mislite, otkud ste crpili snagu u svim tim izazovima?
Često me to pitaju, mada ja to pitanje sebi nikada ne postavljam, život ti da zadatak i to moraš odraditi. Najvjerojatnije iz svoga karaktera, ta jedna crta upornosti koju sam dobila rođenjem je moja snaga. Snaga je borba žene u današnjem svijetu, gdje trebaš imati više uloga koje si prvo sama namećeš, a onda te lagano i društvo, obitelj poguraju…
Kad se osvrnete na svoj put, postoji li trenutak koji Vam je bio najteži, a koji vas je najviše oblikovao?
Najteži dio je rat, na to nitko nije spreman. Kada imate 16 godina i svoje snove i netko vam to oduzme preko noći, onda i odrastete sa 16 godina preko noći, gdje preskočite mladost i postanete odrasli a da toga niste svjesni. A što je najgore, to nikako niste htjeli.
Rat, izbjeglištvo, siromaštvo – koliko Vas je to iskustvo naučilo o životu? Možete li nam ispričati o tom razdoblju svog života?
Rat kao iskustvo u mom životu je meni pokazao koliko je sve nesigurno i kako preko noći možeš postati beskućnik, ali doslovce beskućnik.
Jednog trenutka ste učenik srednje škole, gdje vam je jedina briga koji fakultet upisati i kada ćete izaći van u disko, a onda… ležim u podrumu sa svojom mamom i svoje dvije sestre, zajedno s još 56 mojih sumještana, na tankim daskama na podu.
Mama nam je izlazila jedan put na dan pod paljbom da nam donese jedan obrok, neprestani strah od granata, po noći strah da ne dođu u podrum i sve nas poubijaju, tata mi je tada bio na prvoj crti obrane našeg sela. Prognani smo 8. lipnja 1992. godine, to jest brutalno istjerani iz svojih domova, ostavivši sve za sobom, snove, uspomene, a najvažnije u tom trenutku – krov nad glavom. To sam shvatila po dolasku u izbjeglištvu u Slavonski Brod.
Nismo imali gdje biti pa smo se smjestili kod jedne predivne obitelji koja nam je dala malu drvenu šupu i tu smo živjele moja mama i dvije sestre, a tata je bio na ratištu. Živjele, ako se to može tako nazvati, ali nama je to bila naš "vila".
Gotovo pa nismo imali što jesti, u školu svaki dan tri kilometra pješke i nazad bez novaca za kiflu, a o nekom obroku koji je normalan da ne pričam.
Zaposlila sam se preko raspusta u restoranu da nešto zaradimo i od tada nikada nisam prestala raditi.
Iskustvo rata me naučilo da čovjeku tako malo treba i koliko god danas kupila cipela uvijek se sjetim mojih čizmi kaubojki iz Caritasa u koje sam stavila vrećice da mi ne promoče noge, kada se toga sjetim, vidim situaciju u svijetu samo pogledam svoju djecu i pomislim kako je divno što žive u miru.
Kako ste doživjeli trenutak kad ste saznali za dijagnozu raka? Što Vam je tada prolazilo mislima?
Strašnooo!!! To je bio toliko teško čuti da sam pomislila da će mi srce otkazati. Rečenica 'imate karcinom' i sada krv ledi. Prve trenutke nakon saznanja sam samo plakala, plakala sam i do navečer, a onda sam imala sve misli koje su normalne, kao da vam je netko blizak umro – ljutnja, tuga, bespomoćnost, strah, a to mi je potvrdila i Ivana Kalogjera iz Udruge Nismo same, kojoj sam se istu večer obratila za pomoć.
Iskreno od svih osjećaja koje sam nabrojala mene je najviše obuzeo strah od nepoznatog i ljutnja zašto baš ja – sada kada se sve posložilo u životu.
Suprugova bolest i nesreća, Vaša borba s rakom… kako ste se međusobno podupirali u tim trenucima?
Brak ili bilo koji oblik zajednice – partnerstva je baziran (barem bi trebao biti baziran) na podršci i kod nas to nikada nije bilo upitno.
Uz ljubav koja se mijenja godinama, postoji duboka povezanost. Moj suprug je puno smireniji od mene, čovjek koji ne rasipa puno riječi, ali će djelima pokazati koliko mu značim, dok sam ja kao vojnik – sve se treba odmah odraditi, i to savršeno.
Nas dvoje se znamo kada se pogledamo, jako smo emocionalno povezani i podrška je u pogledu, dodiru, zajedničkom odlasku na preglede, previjanju rana… U tim trenucima je najvažnije da te netko drži za ruku i vjeruje u tvoje ozdravljenje jer to je naša zajednička borba.
Prihvatili ste četvero djece svog supruga kao svoju – kakav je bio taj prijelaz iz samostalnog života u obiteljsku dinamiku s petero djece?
Točno, prihvatila sam četvero djece iz suprugovog prvog braka i imamo biološku kćer.
Upoznali smo se 2005. godine i vrlo brzo su svi ušli u moj dio života, koji je do tada bio kao i kod svakoga tko ima 29 godina – bez briga, velikih obveza, posao i izlasci.
Dolaskom u njihov, a oni u moj život, rodila se neka nova ljubav, a to je majčinstvo.
Obitelji s puno djece znaju kako je to dinamično i koliko je potrebna dobra organizacija, a pogotovo kada dođete u obitelj gdje niste majka od rođenja nego "pomajka" ili "maćeha". Tu treba duplo veći napor jer uvijek svoje odluke preispitujete i kao svaki roditelj uvijek želite najbolje za svoju djece pa makar kasnije shvatili da to možda nije najbolje za njih.
Imala sam sreću da su moja djeca bila dobra djeca, dobro odgajana i prije mene i da smo danas suprug i ja sretni što su svi uspješni mladi ljudi.
I uvijek se sjetim riječi mog supruga: "ne brini, biti će oni dobri, pa mi smo dobri ljudi, nešto su vidjeli od nas" i upravo se to i ostvarilo.
Samo da su zdravi i sretni u svojim izborima u životu. Ponosna sam na njih.
Postoji li neki savjet koji biste dali ženama koje razmišljaju o posvajanju ili preuzimanju roditeljske uloge djece iz partnerova prijašnjeg braka?
Drago mi je da ste me ovo pitali. Prije nekih deset godina sam htjela osnovati udrugu pomajki, ali sam odustala zbog nedostatka vremena, naime danas je toliko obitelji koje su slične našoj da je zbilja takvo nešto potrebno.
Na početku veze sam se obratila Plavom telefonu za pomoć, gdje smo suprug i ja išli na razgovor vezano za djecu i to baš vezano za moju ulogu u obitelji, traženje pomoći je ključ opstanka i rješenje bilo kojeg problema.
Savjet bi bio da slijede svoje srce, da budu iskrene prema sebi, djeci i partneru. Da je lako nije, da će se svaki vaš korak vagati, svi, pa i vaš partner to morate biti spremni, ali danas je sve više zajedničkog skrbništva, pa tako i roditelji podjednako brinu o djeci.
Ako postoji mogućnost posvojenja djece od partnera iz prijašnjih veza, treba otvoreno razgovarati s partnerom i djetetom, tražiti stručnu pomoć vezano za posvojenje i biti ponosan roditelj – osmijeh djeteta i rečenica koju sam ja čula: 'hoćeš biti moja mama' je razlog da se zovemo roditeljem koji odgaja dijete bez obzira na to bio on biološki roditelj ili ne.
Mislite li da društvo dovoljno cijeni i prepoznaje snagu žena koje svakodnevno "odrađuju ono što im život donese", kako ste Vi rekli?
Neee, i to odlučno i veliko ne. Naše društvo je "muški svijet", a mi žene smo "mame". Snažne žene su po samoj riječi "snažne" pa zato sve mogu same i tu se ja ne slažem jer žena, koliko god bila snažna, je i žena koja se svakodnevno bori s predrasudama.
Snažna žena u našem društvu kuha svaki dan topli ručak doma, čisti, ide na roditeljski, izgleda njegovano i svježe svaki dan, na poslu obavlja sve zadatke, a u pravilu je manje plaćena od svojih muških kolega, dobra supruga, društveno aktivna…
Ponekad, ni druge žene ne cijene snažne žene jer uvijek postoji pitanje – 'kako ona to može', to se i ja ponekad pitam – možda smo roboti, a možda se još nismo rodile za ovaj svijet.
Što biste poručili ženama koje se trenutačno bore s bolešću ili nekim velikim životnim izazovom?
Drage moje, potražite pomoć, ne zatvarajte se u sebe, nitko i ništa nije važniji od vašeg zdravlja i vas samih.
Koristite što više predivnu riječ "NE" u našem rječniku, recite ne ljudima koji vam crpe energiju, život je samo jedan, ali je predivan…
Kako danas gledate na život i kakve snove još imate za budućnost?
Danas sam ista kao i prije dijagnoze (osim straha kada idem na pregled), naučila sam da budem ravnodušnija, da više volim sebe i da sebi više ugađam, a što se tiče snova u budućnosti željela bih otići u Afriku i pomagati djeci, u zadnje vrijeme intezivno razmišljam o tome, ili živjeti u svom rodnom selu kada odem u mirovinu.
Koji bi bio Vaš savjet mlađoj verziji sebe, djevojčici iz Johovca koja je sanjala o velikom životu?
Opusti se, sve što si sanjala si i ostvarila, samo se manje živciraj i ne moraš biti u svemu najbolja – i srebro je zlatnog sjaja.
Što Vas danas najviše ispunjava i gdje pronalazite radost?
Najviše se veselim putovanjima, volim gledati svoju kćer kako odrasta i presretna sam što smo svi u obitelji zdravi, sretna sam kada mi moja nećakinja kaže da je ista ja, kada me suprug pogleda i kaže 'sve si mi ljepša', a znam da to nije tako.
Kad biste napisali knjigu o svom životu, koji bi joj bio naslov?
Teško pitanje. Možda "Nena", oni koji me poznaju znaju što je to.
