Iza većine tih običaja, a time i uspomena koje nosimo, stoji tihi, a ipak neporeciv utjecaj žena — baka, majki, sestara i kćeri koje su s ljubavlju, znanjem i predanošću prenosile uskrsne rituale s generacije na generaciju.
Iako povijest često bilježi heroje, vladare i vojske, zaboravlja na ruke koje su oblikovale kruh, vezle stolnjake, izrađivale pisanice i u tišini doma prenosile kulturu, vjeru i identitet. Upravo su žene kroz stoljeća bile nositeljice uskrsne simbolike, njenih arhaičnih slojeva i nježne duhovnosti koja ne traži pozornicu, ali mijenja svijet.
U hrvatskoj tradiciji, kao i diljem Europe, žene su bile glavne čuvarice vjerskih i kulturnih običaja. U vrijeme kada je pismenost bila privilegija muškaraca, žene su usmenom predajom prenosile znanje o blagdanima, molitvama, postu i obredima. Tako je i Uskrs, najvažniji kršćanski blagdan, oblikovan upravo njihovim svakodnevnim gestama — pripremom jela, ukrašavanjem doma, bojanjem pisanica i brigom o obiteljskim okupljanjima.
Važnost žena u biblijskim tekstovima
Osvrnemo li se i na samu Bibliju, već je tu vidljiva snažna uloga žene. U trenutcima kada je, prema biblijskim pričama, Isus bio razapet, većina njegovih učenika pobjegla je. No žene su ostale. Evanđelja bilježe da su pod križem stajale Marija Magdalena, Marija Jakovljeva i majka Zebedejevih sinova, dok muškarci, u strahu, nisu bili na vidiku..
Ženska ruka nezamjenjiva je u stvaranju tradicije.
Prema Evanđelju po Ivanu, Marija Magdalena prva je došla na grob i shvatila da je prazan. Ona je ta kojoj se Isus prvi ukazuje nakon uskrsnuća i daje joj važnu zadaću — da prenese vijest učenicima. U teološkom smislu, upravo je ona "apostol apostolima". Simbolično je žena ta koja donosi novo svjetlo svijetu.
Hrvatske običaje održavale su živima – žene
Odmaknemo li se i stoljećima unaprijed, ne postoji simbol Uskrsa koji nije povezan sa ženskom rukom: pisanice, pletenice, uskrsni stolnjaci, košare s hranom koje se nose na blagoslov, sve to dolazi iz ruku žena koje su u svojoj tišini bile nositeljice kontinuiteta.
U mnogim hrvatskim krajevima još se njeguje običaj da se upravo žena prve uskrsne zore budi i pali svijeću na prozoru doma, simbolizirajući Kristovo uskrsnuće i svjetlo koje dolazi nakon tame. To svjetlo ne pali svećenik, ni poglavar, već domaćica — tihi simbol vjere koja ne treba oltare da bi bila snažna.
Jednako je i s pisanicama. U slavenskoj mitologiji jaje je simbol proljeća i preporoda, a žene su te koje su mu dale boje, značenja i umjetnički izričaj. Na području Hrvatske, osobito u Slavoniji i Baranji, razvijena je prava mala umjetnost ukrašavanja pisanica voskom, tehnikom batika, što su žene učile još kao djevojčice. Uzorci koje su nanosile nisu bili slučajni — svaki znak, spirala, križ ili cvijet nosio je značenje: zdravlje, sreću, ljubav, blagostanje. I sve se to stvaralo tiho, predvečer, oko ognjišta, dok bi iz kuhinje mirisala šunka, hren i tek ispečeni kolači.
Pisanice nisu bile samo ukras, već i sredstvo komunikacije — djevojke su ih darivale mladićima kao znak simpatije, majke su ih poklanjale djeci uz blagoslov, a nerijetko su se stavljale i u temelje novih kuća kao zaštita od zla.
Svi dani koji su vodili do Uskrsa, a posebno Veliki četvrtak, petak i subota, stoljećima su bili dani kada su žene preuzimale glavnu ulogu u obitelji i zajednici. Od pripreme hrane po strogim pravilima posta, do čišćenja kuće, pranja zavjesa i mijenjanja posteljine, svaki je korak bio obred, čin unutarnje i vanjske čistoće.
U slavonskim selima žene su na Veliki petak znale satima stajati pred ognjištem kuhajući ribu i sušeni grah, u tišini, bez glazbe, jer je to dan kada "i zemlja plače". U Dalmaciji se pekla pogača bez jaja, kao simbol poniznosti. U Primorju su žene same izrađivale cvjetne vijence za vrata, simbol proljeća i otvorenosti. U Istri se još uvijek čuvaju stare recepture uskrsnog kruha s anisom, koji su bake pekle danima prije blagdana.
U svakom kutku Hrvatske nalazimo varijacije uskrsnih običaja, ali im je svima zajedničko jedno: ženski rukopis. U teksturi tkanine, u mirisu kolača, u toplini doma.
Uskrs danas – nasljeđe koje dišemo
Danas, kad život ubrzano juri, a tradicija se sve češće svodi na "story" na društvenim mrežama, važno je zastati i prisjetiti se tko je oblikovao ono što danas zovemo "uskrsnim duhom".
Svaki put kad ukrašavamo jaja s djecom, kad pečemo sirnicu, kad raspremamo stol i stavljamo bijeli stolnjak, mi ne činimo samo nešto naizgled lijepo, nego se povezujemo s našim pretkinjama.
U tim svakodnevnim radnjama i dalje žive naše prabake koje su pisanice skrivale u pregače, majke koje su nas budile s osmijehom na uskrsno jutro, sestre koje su nam prve čestitale Uskrs, i prijateljice koje su nam poklanjale jaje s nacrtanim srcem.
Možda je baš sada vrijeme da pitamo baku, dok je još živa, za onaj recept koji već godinama želimo, da je zamolimo da nas nauči osnove vezenja ili pak kako se lukom boje pisanice.
20 najljepših čestitki za Uskrs kojima ćete razveseliti najmilije
