Kada je riječ o knjigama za srednjoškolce koje tematiziraju vršnjačko nasilje, zlostavljanje i korištenje droga, kao i porazan učinak svega toga na pojedinca, mogu se nabrojiti na prste ruke. No jedna od takvih knjiga, prvi put objavljena 1978. godine u Njemačkoj, i danas zaokuplja pažnju čitatelja.
Riječ je o autobiografskoj prozi „Mi djeca s kolodvora Zoo“, istinitoj ispovijesti Christine F., koja je uzburkala njemačku i svjetsku javnosti. Svojom je knjigom otkrila „zabranjene“ teme konzumiranja droga i prostitucije, ali i dala uvid u berlinsko podzemlje.
Ta je knjiga postala sinonim za jedno od „najstrašnijih“ djela koje su mladi mogli pročitati tijekom osamdesetih godina prošlog stoljeća.
No čini se da se do danas nije mnogo toga promijenilo, a da je riječ o iznimno vrijednoj knjizi koja bi trebala postati dio čitateljskog iskustva srednjoškolaca, potvrđuje i Blaženka Kurelac, profesorica hrvatskog jezika i književnosti koja radi u Gimnaziji Bernardina Frankopana u Ogulinu.
Rijetko je koje djelo istodobno izazvalo toliko optužbi i toliko obožavanja koliko 'Mi djeca s kolodvora Zoo'. Ogroman je uspjeh knjige s jedne strane prilično iznenađujući jer donosi osuđujuću sliku društva u kojoj se isprepliće velik broj tabuiziranih tema, od zlostavljanja, nesređenih obiteljskih odnosa, droge, prostitucije, mukotrpnosti odvikavanja, pa čak i narkomanskih smrti.
Christianina hrabra, iskrena, pomalo drska i drugkčija priča i danas podiže mnoge obrve. No ono što je opisala tada još jedna djevojčica čija majka dvije godine nije znala kako njezina kći provodi dane na berlinskom kolodvoru blizu zoološkoga vrta u potrazi za mušterijama koji će joj namaknuti novac za heroin, nije nešto što se događa samo drugima.
Tematika opisana u knjizi problem je kojeg se često sramimo, čak i niječemo, a on je itekako prisutan.
Aktualizacija ove teme potrebnija je, čini se, više nego ikada.
Upravo zato što se priče s takvim ili sličnim prizorima ne događaju negdje daleko i nekome drugome, što otkriva da se u problemima s drogom ne zatječu samo rijetki, nego sve više mladih, što progovara i oslikava društvo u kojem mi danas živimo: našu sve veću otuđenost, siromaštvo, nedostatak ljubavi, dobre komunikacije i odgoja, kvalitetne dječje igre, odrastanje djece u hladnim odnosima svojih roditelja i izloženost čestom vršnjačkom nasilju, smatram da ovo djelo treba pročitati što veći broj učenika, napominje profesorica Kurelac.
To, čini se, shvaća i velik broj mladih koji su pročitali knjigu, a čiji komentari govore sami za sebe:
„Priča je stvarno jaka i zaokuplja mi misli, mislim da se sljedećih tjedan dana neću moći osloboditi dojma koji je ostavila na mene.“
„To je jedna od najboljih knjiga koje postoje, stvarno! Dok je čitam, točno mogu zamisliti kako je bilo Christiane, Babsi i Detlefu.“
„Knjiga mi je bila još zanimljivija jer je napisana iz prve ruke, to jest napisala ju je djevojka koja je proživljavala cijeli taj pakao.“
Problemi opisani u knjizi često su oni koji se događaju nekome koga poznajemo. To su gorući problemi društva pred kojima zatvaramo oči, a toga je svjesna i profesorica.
Tematika opisana u knjizi problem je kojeg se često sramimo, čak ga i niječemo, a on je itekako prisutan. Osim toga, djelo obiluje spojevima naturalističkih i realističkih elemenata. Tu nema koprene bajke. I upravo zato mladi žele čitati ovu knjigu, zaključuje profesorica Blaženka Kurelac.
Kako bi se na satima književnosti i na pedagoškim radionicama u Gimnaziji Bernardina Frankopana u Ogulinu učenici pobliže upoznali s knjigom koja je rušila svjetske rekorde, portal Zadovoljna.hr na adresu Škole šalje pet primjeraka „Mi djeca s kolodvora Zoo“.
Pročitajte i zašto bi djeca trebala pročitati "Ježevu kućicu", "Heidi", "Malog princa", "Sofijin svijet" i "Smogovce".
'Mi djeca s kolodvora Zoo' prvi put objavljena je 1978. godine u Njemačkoj (Foto: Sonja Kovač)