Otkada znam za sebe, radila sam sve ono što se očekivalo od mene, s tek pokojom naznakom „pobune“. Nakon što sam u prvom razredu osnovne škole pokazala da mi učenje dobro ide, od mene su se očekivale samo petice. Kada mi je u tom istom razredu vladanje okarakterizirano kao uzorno, od mene se više nije očekivalo ništa manje. Petice su se nizale, učiteljica je govorila drugima iz razreda neka se ugledaju na mene.
A onda sam, u četvrtom razredu osnovne, shvatila da mi se možda ipak ne sviđa raditi sve ono što drugi očekuju od mene. Još se i danas sjećam učiteljičina šoka i nevjerice kada sam joj rekla da više ne želim pohađati dodatnu nastavu iz Matematike. Toliko me gušila ta matematika, iako sam tada imala odlične ocjene, da sam kasnije razvila neopisiv otpor prema njoj.
Vidjevši kako drugi reagiraju na to kada se djevojčica „pobuni“ i jasno izrazi svoje želje, mislim da više nikada tijekom školovanja nisam napravila ništa slično. I zato je sve teklo kao po špagi. Završena osnovna škola s vrsnim ocjenama, upis najbolje gimnazije, a potom fakulteta. Iako sam upisala željeni smjer, nisam studirala na onom fakultetu koji mi je bio prvi izbor jer je ovaj drugi, eto, roditeljima bio „zgodniji“.
U malim sredinama svi misle da znaju sve o tebi, dok pritom vlastite probleme i nedostatke ne vide.
Nakon diplome morala sam se, silom prilika i recesije, vratiti u rodni kraj. Od mene se očekivalo da se zaposlim u lokalnoj školi, a onda jednog dana udam, kupim kuću i osnujem obitelj. I jasno, sve to prije tridesete. Jer tako to „treba“, zar ne?
No život je imao druge planove koji se ne uklapaju u očekivanja okoline. I tu počinju osude.
U školi sam radila samo privremeno, a kako nakon toga nisam više mogla naći stalni posao bez obiteljskih i političkih veza, okrenula sam se drugim sektorima. Koliko god ja naporno radila i kakve god inicijative pokretala, okolina me je i dalje gledala kao neuspješnu. Samo zato što nisam radila ono za što sam se školovala.
A vjerujte, to je u maloj sredini daleko izraženije nego u velikim gradovima. U malim sredinama svi misle da znaju sve o tebi, dok pritom vlastite probleme i nedostatke ne vide. Ili se pretvaraju da ih ne vide, ako im je tako lakše.
Zašto nemam djecu?
No kao mlada žena, nisam se nosila samo s pitanjima o svojoj karijeri nego i obitelji. Jesam li u vezi? Ako nisam, zašto nisam? Kako mogu biti toliko godina u vezi i još ne biti udana? Što čekamo? Zašto ne idemo u Njemačku ili Irsku? A što je s djetetom? Pa koliko već imam godina? Mislim li ikada roditi? I tako dalje.
Nerijetko bi se tu našli i oni starijih generacija koji naprosto nisu shvaćali da život prije dvadeset ili trideset godina na ovim prostorima nije jednak današnjem i da nemaju svi s 25 godina uspješnu karijeru, kolica u jednoj ruci, a ključ od nove kuće u drugoj niti da svi imaju podršku obitelji da bi mogli sve to ostvariti u tim godinama.
Okolina mi je naprosto slala poruke da ne vrijedim jer nisam postigla ono što društvo od mene očekuje, posebno od mene kao žene.
I takva su me mišljenja gušila. Osjećala sam se manje vrijednom jer nisam imala ništa od toga. Dok sam slušala o tome tko se sve iz moje generacije udao, tko je sve nedavno rodio i kupio kuću, osjećala sam se manjom od makova zrna. Okolina mi je naprosto slala poruke da ne vrijedim jer nisam postigla ono što društvo od mene očekuje, posebno od mene kao žene.
Bilo je dana kada mi je bilo bolno uopće izaći iz kuće i osjetiti poglede na sebi ili pak vidjeti mlade mame kako guraju kolica, a sve je to ostavilo i posljedice na moje zdravlje, s kojima se danas nosim. Jer ja, eto, nisam mogla ostvariti tu svoju ulogu, iako ti isti koji osuđuju nemaju pojma koliko je želim i koliko sam suza prolila zbog toga. I da, uz sve to još uvijek nisam radila u školi nego „tamo nešto piskarala“.
Oslobađanje od tuđih mišljenja najveće je bogatstvo
I onda, uslijed čišćenja života od stvari i ljudi, shvatila sam da naprosto tako ne mogu dalje. Nitko nije ni na jedan sat „obuo moje cipele“ i vidio kako zaista izgleda moj život. U šali sam često znala reći da bi vjerojatno odustali od mojih „cipela“ nakon pet minuta.
Zašto bi itko imao pravo na osuđivanje bilo koga drugoga i postavljanje nekih svojih očekivanja? Živimo samo za sebe, a ne za druge. Jedina osoba koju ćemo imati do kraja života jesmo mi sami. Svi ostali dođu i nerijetko i odu.
I zato je život prema očekivanjima okoline nešto najgore što čovjek može sebi napraviti.
Jednom kada sam to shvatila, kao da mi je s leđa pao ogroman teret. Počela sam uživati u malim stvarima i ne opterećivati se time što trenutno umjesto djeteta šetam psa ili što umjesto kuće gradim karijeru. Nije me bilo ni najmanje briga što će netko reći na moju tetovažu koju sam godinama htjela niti što će tko misliti o tome zašto još nisam u braku. Jednako me tako nije briga što tko misli o mojem izgledu, mojoj odjeći i svim mojim životnim izborima koji će uslijediti.
Ljudi će uvijek imati svoja očekivanja i mišljenja, ali to je njihov problem, ne vaš.
Mnogo sam puta čula da najveća sloboda dolazi kada se više ne obazireš na tuđa mišljenja i očekivanja. Jasno, mislila sam da je riječ samo o još jednoj običnoj floskuli „životnih trenera“, no pokazalo se da je zaista tako.
I nitko ne kaže da je lako. Ili da će biti lako. Upravo suprotno. Putem se gube „prijatelji“, kidaju veze s rođacima i ponovno se nalazi na osudu.
Ljudi će uvijek imati svoja mišljenja, ali to ne mora biti vaš problem. To je njihov problem i znak da moraju poraditi na sebi. Budem li pak ikada imala dijete, od prvog ću ga dana učiti upravo tome – živiš za sebe i svoje izbore, ne tuđe.
