Kristalno jasno, sjećam se trenutka kada smo se službeno upoznale:
Mala, to ti je multipla skleroza, sad idi doma, odmori se i ne čačkaj puno po Internetu, rekao je primarius neurologije. Tim riječima, počela je naša borba, prvo sam se borila protiv nje, što je teži put, a kada više nije išlo, odlučila sam je prihvatiti i boriti se s njom.
Kada sam imala 18 godina, dijagnoza je bila kraj svijeta, dok je nekima to bio puknuti nokat ili kako se javiti nekom dečku
Često me pitaju što se sve u tom periodu promijenilo, moj odgovor je uvijek isti, sve se promijenilo. U ovih punih devet godina, jedna od druge naučile smo mnogo, ali stvarno mnogo. Moj život sada, i moj život prije MS-a, ni ne nalikuju jedno drugom. Ako mislite da je to loše, varate se jer da je takav život imao ikakvu svrhu, ne bi vodio direktno u bolest.
Ništa, ali baš ništa u vašem životu ne dešava se bez nekog razloga, pa je tako i kod mene. Da, istina je da je ovaj put jako trnoviti i težak, ali koji ispravan put nije takav? Da, istina je da me često boli i da često ne mogu ustati iz kreveta ili pročitati jednu složenu rečenicu, ali to me tjera da se borim jače i više.
Strahovala sam često, što me to čeka sutra? Međutim, stvarno nitko ne zna što će biti sutra, bio on bolestan ili zdrav. Svatko ima neke svoje demone s kojima se bori, ja barem znam s čime se borim. Kada sam imala 18 godina, dijagnoza je bila kraj svijeta, dok je nekima to bio puknuti nokat, žulj od štikli na malom prstu ili kako se javiti nekom dečku.
Ja sam opet, prvo morala razmišljati hoću li moći sama odrezati nokte, samostalno obuti cipelu ili kako ću tom dečku reći da sam "roba s greškom". Svako vrijeme odrastanja nosi drugačije probleme, a ja sam uvijek imala samo jedan glavni - kako preživjeti dan i obaviti sve što moram, a ne mogu.
Bilo je jako teško, sve dok nisam shvatila da se ništa ne mora. Ne moraš se svaki dan ustati iz kreveta, ako tvoje tijelo očitim znakovima traži odmor, jer što meni treba biti bitnije od mog tijela? Uzmi slobodan dan i odmori se. Ne moraš imati puno prijatelja, ne moraš čak ni par, a pogotovo ne onih, koji od tebe nešto očekuju jer prijateljstvo je bezuvjetno.
Ako tvoji roditelji imaju nerealna očekivanja od tebe, to je isključivo njihov problem, a ne tvoj
Imaj jednog prijatelja, koji će ti biti pravi prijatelj, kojem nije teško ustati u pet ujutro i pomoći ti u teškoj situaciji ili te razumjeti ako otkažeš izlazak u posljednjih pet minuta, jer se ne osjećaš dobro. Ti nisi kriva zbog toga i ne možeš to promijeniti, možeš se samo okružiti ljudima koji će te prihvatiti i takvu, jer kome još trebaju drame u životu? Imamo dovoljno turskih, dramatičnih sapunica.
Onaj dečko/muškarac, koji te ne želi prihvatiti zbog dijagnoze, nije ni vrijedan tvoji živaca, a ni suza, koje si ne možeš dopustiti često. Čak niti rijetko. Ako tvoji roditelji imaju nerealna očekivanja od tebe, to je isključivo njihov problem, a ne tvoj. Budi zadovoljna onim što možeš, koliko možeš, uvijek teži boljem, ali ako ne ide, i to je okej.
Daj si vremena koliko želiš i kad želiš, jer sitnice život znače, možda baš kad sjedneš na klupu da odmoriš, jer ne možeš više, vidiš neku ljepotu ili doživiš neki sretan trenutak, samo zato što si stao i pogledao oko sebe. Dopusti si i loše dane, dopusti si i loše tjedne, mjesece, ali zapamti da iza kiše, uvijek dolazi sunce.
Ovo su sve neke od stvari, koje sam naučila od nje, multiple skleroze, tko kaže da život s njom nije edukativan? Ja sam osobno jako puno od nje naučila, ali najbitnije što sam naučila je to, kolika se hrabrost krije u svakome od nas, a tek kolika se krije upravo u nama, oboljelima od ove bolesti.
Ljudi moji, koji smo mi ratnici! Koliko smo neslomljivi, i koliko smo hrabri i ustrajni u svom životu, jer se nakon svakog, ali baš svakog pada, moramo ponovo ustati, pokupiti sve krhotine, te ih nekako ponovo spojiti zajedno. Možda ne istim redoslijedom i možda se te sve krhotine ne budu uklapale, i možda ćemo iste ratove voditi puno puta, pogotovo onih sa svojom psihom, ali mi ćemo od ničega, napraviti nešto, jer smo borci, jer smo se navikli boriti, navikli smo dići glavu i pokušati ponovo, koliko se god puta zabili u zid.
I zato, upravo na ovaj dan, ali i svaki drugi dan u godini, dignimo glavu i pokažimo tko smo. Jer mi smo kao prvo jako hrabre osobe, koje svakodnevno vode bitke, od kojih bi mnogi vrlo brzo odustali, i upravo zato smo se razboljeli ti i ja, a ne ona tamo. Upravo da pokažemo tu svoju hrabrost i da osvijestimo sami sebi što sve možemo i koliko smo jaki.
Ne samo na Svjetski dan multiple skleroze, već svake minute naše životne borbe. Nije lako, niti će ikad biti lako, može biti i još teže, ali ne dopusti da te bolest slomi, jer ti si više od MS-a!
