Svaka žena ima pravo odlučiti o tome želi li biti majka ili ne. One koje su se odlučile na taj korak, i danas pamte kako je izgledao trenutak u kojem su saznale da će im se životi preokrenuti.
No trudnoća nije "instagramska" slika savršenstva. Trudnoću karakterizira nevjerojatna mješavina osjećaja: od ushićenosti i najveće sreće, do strahova što se biti s bebom, ali i našim životima jednom kada dođe do poroda.
Sa svime time susrele su se i naše čitateljice, koje su s nama podijele kako su se osjećale kada je test na trudnoću bio pozitivan.
(NE)PLANIRANO SMO SE IZNENADILI
Ina, 38
Iskustvo prve trudnoće bilo je magično. Prije svega, planirali smo, ali se i iznenadili. S obzirom na to da sam imala problema s hormonima i policističnim jajnicima, počeli smo raditi na bebi, misleći kako će nam trebati mjeseci. I onda, već prvi mjesec, iako je ciklus uvijek bio neredovit, test je pokazao plus!
Tvrdim kako mi je ta prva trudnoća bila uistinu savršena jer je osjećaj bio jedinstven, kao da ste zaljubljeni u sebe i ono što je u vama. Nisam imala mučnina, nije mi smetao ni išijas koji se pojavio nakon četiri mjeseca, a postojan je i danas nakon 11 godina od poroda.
Nisam se bojala svojih mogućnosti, niti onoga što me čekalo kad beba dođe. Bila sam spremna biti mama. Težak posao, ali daleko najljepši na svijetu.
Jedina stvar koja mi je svjesno i podsvjesno ponekad stvarala brigu bila je činjenica da sam imala genetske predispozicije za rođenje djeteta s određenim bolestima.
Nakon operacija i kiretaža te neizvjesnog postupka umjetne oplodnje, u trenutku kada sam saznala da sam trudna, mahala sam štapićem suprugu pred nosom u 5 ujutro.
No napravila sam sve moguće testove i savjetovanja, nisam dala brizi da mi pokvari to divno stanje, jer su svi pregledi pokazali kako nosim savršeno zdravog dječačića. Sreći nije bilo kraja kad se rodio, dugačak čak 57 centimetara.
UMJETNA OPLODNJA URODILA JE PLODOM
Vedrana, 38
Kada sam saznala da sam trudna nakon četiri operacije, dvije kiretaže i sedam anestezija te neizvjesnog postupka IVF-a u Pragu, skakala sam po kupaonici i mahala štapićem u 5 ujutro suprugu ispred nosa.
Od postupka nisam očekivala ništa, bilo mi je bitno da nakon dvije godine liječenja i komplikacija koje su uslijedile nakon neuspješne spontane trudnoće, mogu uopće krenuti u ikakav postupak, paralelno s postupkom posvajanja.
Nikad neću zaboraviti riječi liječnice u Pragu: 'Zašto toliko malo vjerujete u sebe? Postoji šansa.' Ta šansa danas ima 7 godina i dnevno testira naše strpljenje.
No nakon prvotnog ushita uslijedile su i prve brige, potkrijepljene lošim iskustvima i bogatim liječničkim kartonom. Cijela trudnoća mi je bila kao hod po žici, nisam se mogla povezati s bebom od straha da svaki dan može nešto krenuti po zlu.
Sjećam se da sam u 20. tjednu trudnoće vrlo živopisno sanjala kako me šalju na hitni carski, a ja u nevjerici gledam da nemam trbuh i da bebe uopće nema. Malo je reći da smo i suprug i ja bili isprepadani. Kada se konačno rodila i zaplakala, nisam bila euforična, nisam plakala, samo sam osjećala silno olakšanje što smo uspjeli.
KOLIKO ĆE SE SVE PROMIJENITI?
Lena, 45
Imala sam 35 godina i bila je planirana trudnoća, a osjećala sam strah. Unatoč planiranju nisam očekivala da će pri prvoj ovulaciji u mojim godinama doći do začeća, tim više jer smo godinama prije primjenjivali najmanje pouzdane metode kontracepcije, a nije se slučajno dogodilo. Bilo me strah koliko će to dijete promijeniti moj život, moje navike, moj partnerski odnos, moje tijelo. Čitala sam da se tijelo više nikada ne vrati u prvotno stanje, što nije točno, ali to tada nisam znala.
Bilo me strah da neću biti u stanju brinuti se za bebu, da mi beba neće preživjeti jer ću zaboraviti napraviti nešto važno za njeno preživljavanje. Da ću spavati previše čvrsto i neću čuti da joj nešto treba, da će je/ga zlostavljati u školi kao nekad mene, a da joj/mu ja neću znati pomoći...
Nakon nekoliko dana, navikla sam se na činjenicu da sam trudna, no strahovi su ostali, uz nadodani strah od Downovog sindroma i strah od poroda. Onog dana kada se rodila, gotovo svi strahovi su nestali, ali zamijenili su ih neki drugi. I da je bilo gore, vrijedilo je.
OBUZELI SU ME STRAHOVI
Majda, 43
U trenutku kad sam saznala za trudnoću, bila sam presretna. No to je trajalo vrlo kratko. Onda su nastupili silan strah i tjeskoba.
Bojala sam se da možda neću biti najbolja majka, da mi se može nešto dogoditi i da će mi dijete ostati samo, da mi može propasti posao i da mi dijete neće imati sve što mu treba, da moj partner možda nije dorastao ulozi najboljeg oca, da ću izgubiti svu slobodu koju imam i da neću više imati nimalo vremena za sebe, da će jedine teme o kojima ću znati ili htjeti pričati biti one u koje su uključena moja djeca, da ću se deformirati nakon poroda na razne načine, da dijete možda neće biti zdravo, da neću željeti više biti s ocem djeteta, a morat ću zbog djeteta.
Bojala sam se da je svijet mjesto toliko izokrenute vrijednosti da ne znam kako odgojiti dijete da ostane ispravno i da na njega ne utječu sve što vidimo na internetu... To su samo neki od strahova.
OSTVARILI SU MI SE SNOVI, ALI UZ NEIZOSTAVAN STRAH
Maja, 32
Godinama sam zamišljala trenutak kad ću ugledati dobru vijest na štapiću. Nije bio problem u mojem zdravlju, nego u lošim vezama i partnerima za koje sam znala da s njima ne mogu imati dijete.
Kada se ipak dogodio taj trenutak, bio je i više nego savršen. Plakala sam od sreće.
Šokiralo me kada sam ostala trudnoća četiri mjeseca nakon prvog poroda.
No onda mi je glavom prošlo tisuću misli. Što ako neću uspjeti iznijeti trudnoću do kraja? Čitala sam grozne priče o mastitisu i dojenju. Kako će izgledati porod? Što ako ne stignem u bolnicu na vrijeme? Hoće li mi ispasti kosa? Što ako s bebom nešto ne bude u redu? Što ako bude imala neku nasljednu bolest? Što ako mi kažu da ima srčanih problema?
Kada je Vita stigla na svijet, sve je to nestalo. I otada zajedno učimo dan po dan. Neki su kao iz bajke, drugi jako teški, ali uz podršku guramo naprijed. Vrijedilo je.
NISAM BILA SPREMNA NA DRUGU TRUDNOĆU
Martina, 26
Kada sam saznala za prvu trudnoću, s 23 godine, u meni su se pomiješali strah, sreća i zabrinutost. I danas se sjećam rečenice koja mi je redovito prolazila mislima: Kako ću ja to dijete održati na životu? Činilo mi se da nisam spremna.
No kada sam ostala drugi put trudna, samo četiri mjeseca nakon prvog poroda, nije bilo nesretnije osobe od mene. Još sam bila pod utjecajem hormona od prve trudnoće, s malim djetetom koje je postalo centar mog svijeta i bilo mi je nezamislivo imati još jedno. Zvuči grozno, ali bilo mi je uistinu nezamislivo.
Kako su dani prolazili, stvari su sjedale na svoje mjesto. Kada se rodio, imala sam osjećaj da je cijeli život tu s nama i tek smo tada u mojoj glavi postali cjelovita obitelj.
ISKRENO RAZGOVARAJTE S DRUGIM MAJKAMA
Trudnoća i majčinstvo imaju svoje predivne, ali i manje lijepe strane. I sve su one sasvim normalne.
Nemate li prijateljice koje su prošle kroz trudnoću, podršku možete potražiti u brojnim grupama na društvenim mrežama. Pitajte sve što vas zanima. Jasno izrecite svoje strahove. Nemojte se kriviti ako osjećate da niste spremni.
I ne zaboravite od prvog dana u svoju trudnoću uključiti i oca djeteta. Jedino će tako znati kroz što sve žena prolazi te će se od prvog dana moći povezati s bebom. Uloga oca u životu djeteta, ali i majke, vrlo je važna. Prihvatite svu moguću pomoć i pripremite se za novu ulogu najbolje što možete. Sve ostalo naučit ćete putem, dan po dan.
