Nekoliko dana nakon tog nemilog događaja njegovi su prijatelji organizirali prosvjed. Svi su došli u školu u ružičastim majicama kako bi podržali Travisa i njegovu mamu, ali i kako bi svijetu poslali poruku da seksualna orijentacija nipošto ne smije biti povod za psihičko, fizičko i emocionalno nasilje.
To se dogodilo 2007. godine u Kanadi i tako je nastao Dan ružičastih majica, dan borbe protiv vršnjačkog nasilja, koji svake godine obilježavamo posljednje srijede u veljači.
Voljeli bismo vjerovati da je društvo od tada napredovalo...
... da su djeca danas sigurnija i da je nasilja sve manje. No stvarnost nas iznova podsjeća da djeca i dalje strahuju i šute, dok mi tražimo načine kako da ih zaštitimo.
I ne govorimo ovdje samo o djeci žrtvama nasilja, već i o djeci koja to nasilje vrše. Jer smo sigurni da nijedno dijete ne maltretira vršnjaka iz čiste dosade.
Djeca koja maltretiraju drugu djecu nisu kriva jer je i njih netko rastužio. Svima bih poručio da se bore riječima, a ne šakama jer svi smo mi isti.
Ovako nam je prije točno godinu dana govorio Jan iz Zagreba. Smijali su mu se dok je čitao, izbacili su ga iz grupe, skrivao se u školskom ormariću da ga netko ne bi lupio. To se ponavljalo iz godine u godinu, a da nitko nije odgovarao.
I to nije izoliran slučaj. Vjerujemo da vas nije zaobišla priča o problematičnom dječaku koji je promijenio tri škole prije nego što se s roditeljima preselio u drugu državu.
Kako smo došli do toga da je jedino rješenje otići iz države? Jesmo li kao društvo zakazali i što možemo učiniti da djeca odrastaju u sigurnijem i pravednijem okruženju?
Kako bismo dobili odgovore na ova, ali i brojna druga pitanja vezana za vršnjačko nasilje, razgovarali smo s psihologinjom i predsjednicom Hrabrog telefona Hanom Hrpkom.
Nisu primijetili...
Zadnjih godina primjećujemo dosta primjera kada se rani znakovi da se s djetetom nešto događa i da mu je potrebna pomoć stručnjaka - nisu primijetili. Iako ne znam ništa o tom konkretnom slučaju osim iz medija, vjerujem da je i tu bilo slično. Roditelji, učitelji, liječnici, svi smo tu da se brinemo za djecu i da reagiramo na promjene u ponašanju djeteta. One su uvijek znak da se nešto događa, započela je Hana.
Koja je razlika između normalnog sukoba i nasilja?
Rečenice poput Ma daj, nemoj biti tako osjetljiva, Tko se tuče, taj se voli ili Djeca su se oduvijek zadirkivala samo normaliziraju nasilje i umanjuju njegovu težinu, ali Hana smatra da trebamo dobro otvoriti oči kako bismo pronašli razliku između normalnog dječjeg sukoba i nasilja.
Jedna od njih je – neravnoteža moći.
U sukobu obje strane imaju približno jednaku moć, dok kod bullyinga postoji jasna neravnoteža moći – počinitelj je fizički, društveno ili psihološki dominantniji od žrtve, govori Hana.
Možemo vam navesti primjer iz naše priče o Janu.
Došao je uplakan iz škole i rekao mami da ga djeca zezaju zbog poderanih hlačica za tjelesni i govore mu vi socijalci s tonom koji djetetu jasno daje do znanja da je manje vrijedan. Važno je ovdje ukazati i na ulogu roditelja – jer nije baš uobičajeno da dijete istakne kako je drugo dijete socijalac.
Nadalje, sukob je obično jednokratni događaj s konkretnim povodom, djeca znaju reći oko čega se svađaju, dok je bullying sustavno, ponavljajuće ponašanje usmjereno na nanošenje štete žrtvi, odnosno namjerna želja da se nanese šteta ili povrijedi druga osoba. Stoga su i posljedice različite. Sukobi se obično brzo rješavaju i emocije poput ljutnje brzo prolaze. Kod bullyinga žrtva često osjeća sram, strah i izolaciju od vršnjaka, nastavila je Hana.
Koji su znakovi da je dijete žrtva vršnjačkog nasilja?
Hana objašnjava da te znakove možemo podijeliti na fizičke, emocionalne, a možemo uvidjeti da dijete ima problem i kada promijeni svakodnevne navike.
Ako primijetite da vaše dijete ima modrice, ogrebotine ili povrede, uništenu ili izgubljenu odjeću ili školski pribor, česte glavobolje, bolove u trbuhu ili pak druge fizičke tegobe bez valjanog medicinskog razloga, moguće je da je žrtva vršnjačkog nasilja.
Nadalje, ako primijetite da vas dijete izbjegava, da izbjegava svoje vršnjake, zatvara se u sebe, da je izgubilo samopouzdanje, da ima strah od škole, da plače bez valjanog razloga te izbjegava razgovor o školi i prijateljima, također biste trebali obratiti više pažnje i pokrenuti razgovor o vršnjačkom nasilju.
Još jedan znak karakterističan za današnje vrijeme jest zatvaranje u sobu i potpuno izbjegavanje društvenih mreža – ili druga krajnost – pretjerano korištenje interneta. Hana nam govori kako je to karakteristično za elektroničko nasilje, a može se manifestirati na oba načina.
Koji su znakovi da je dijete nasilno prema vršnjacima?
Prepoznavanje znakova koji ukazuju na to da je dijete nasilno prema vršnjacima ključno je za pravovremenu intervenciju i pružanje potrebne pomoći i upravo je to jedini pravi način na koji su se mogli spriječiti primjeri koje smo vam spomenuli.
Ako primijetite da je vaše dijete čest sudionik u tučnjavama, naguravanjima, svađama, da nanosi ozljede drugim učenicima ili pak da nanosi bol životinjama, trebali biste reagirati.
Također, ako namjerno pojedinca isključuje iz grupe, širi glasine ili potiče drugu djecu na ignoriranje određenog pojedinca, postoji mogućnost da se radi o slučaju vršnjačkog nasilja koje čini vaše dijete. Dodatni znakovi su manjak suosjećanja prema drugima i ravnodušnost prema svojim posljedicama te odbijanje autoriteta, potreba za kontrolom i dominacijom.
Kako dijete postane nasilnik?
Važno je napomenuti da djeca koja se ponašaju nasilno često biraju žrtve koje su slabije, mlađe ili na neki način ranjivije od njih. Uzroke nasilničkom ponašanju kod djece možemo naći u obiteljskom okruženju, poput nedostatka pažnje, svjedočenja nasilju, nedovoljnog nadzora roditelja ili je dijete žrtva fizičkog kažnjavanja ili zlostavljanja te zanemarivanja koje čine roditelji i/ili ukućani.
Ponekad su djeca koja se nasilno ponašaju žrtve nasilja nekog starijeg djeteta u školi.
Prema istraživanju iz 2016. godine provedenom na nacionalno reprezentativnom uzorku, 64,1 posto djece nije bilo uključeno u vršnjačko nasilje, dok je 35,9 posto djece bilo uključeno, bilo kao žrtva, počinitelj ili oboje.
Djevojčice su češće žrtve i počinitelji relacijskog nasilja, koje uključuje ignoriranje, izolaciju i isključivanje, a to je posebno rašireno u vrijeme društvenih mreža.
Kako internet utječe na vršnjačko nasilje?
Digitalne platforme poput WhatsAppa, TikToka, Instagrama i Snapchata igraju veliku ulogu u širenju vršnjačkog nasilja, posebno kroz cyberbullying (digitalno nasilje).
Djeca i tinejdžeri često koriste lažne profile kako bi vrijeđali, prijetili ili izrugivali druge jer se osjećaju se sigurnima iza ekrana. Vrijeđanje, ismijavanje ili širenje lažnih informacija može se proširiti među vršnjacima u nekoliko sekundi, a videozapise, slike ili poruke teško je obrisati.
Nasilje se širi brzo, 24/7, te dijete nije na sigurnom ni kada je kod kuće. Dapače, ono tek počne kada djeca iz škole dođu kući.
Ignoriranje i isključivanje iz grupa često se događa na WhatsAppu i drugim aplikacijama za dopisivanje, dok TikTok i Instagram omogućuju reakcije, što nasilnicima daje priliku za javno izrugivanje drugih.
Platforme imaju odgovornost za zaštitu mladih i trebale bi aktivno raditi na sprječavanju vršnjačkog nasilja. Trebali bi uz jednostavnije alate za prijavu nasilja imati i bolje algoritme za prepoznavanje govora mržnje te bolje otkrivanje identiteta jer bi time mogli smanjiti broj anonimnih profila koji šire nasilje.
Također je potrebno pojednostavniti korištenje roditeljskog nadzora.
Tehnološke kompanije (koje stoje iza aplikacija) trebale bi aktivno promovirati sigurno ponašanje na internetu i educirati mlade o posljedicama cyberbullyinga, financirati programe prevencije nasilja te raditi na podizanju svijesti o digitalnoj sigurnosti.
Kako su nasilne djevojčice, a kako dječaci?
Dok djevojčice češće isključuju svoje prijateljice iz grupa, dječaci su skloniji fizičkom i verbalnom nasilju, objasnila nam je Hana i dodala da su upravo to jedne od glavnih tema o kojima razgovaraju u Hrabrom telefonu. Stoga smo upitali Hanu kakve sve pozive dobiju u Hrabrom telefonu i zbog čega ih djeca i roditelji najčešće zovu.
Godišnje zaprimamo oko dvije tisuće poziva djece i još toliko poziva roditelja koji traže pomoć zbog različitih problema, govori nam Hana i napominje da to nisu samo pozivi, već im se djeca javljaju i preko chata, a roditelji putem e-maila.
Zašto djeca zovu Hrabri telefon?
Najčešći razlog jest – sukob u obitelji, a odmah nakon toga slijedi nasilje, vršnjačko nasilje, isključivanje iz društva ili pak problemi u prijateljstvima. Slijede problemi u vezi s mentalnim zdravljem, usamljenosti i anksioznosti, a djeca zovu i zbog problema u školi, objašnjava Hana i dijeli s nama jedan od primjera koji je na nju ostavio najviše traga.
Jedan od poziva koje i danas, nakon više od 20 godina, pamtim je poziv djeteta koje nas je nazvalo iz ostave u kojoj se zaključalo. Pobjeglo je dok je tata divljao po kući, bacao suđe i namještaj na mamu i razbijao sve pred sobom. S druge linije nazvali smo policiju i s djetetom na telefonu čekala sam dok policija nije došla, prisjetila se.
Baš kao što smo spomenuli, takvo okruženje može potaknuti dijete da i samo razvije nasilničko ponašanje, a roditelji trebaju osvijestiti da to nije samo faza.
Vršnjačko nasilje ostavlja ozbiljne posljedice na sve uključene. Zato je ključno raditi na prevenciji, ranom prepoznavanju i pravovremenoj intervenciji kako bi se zaštitile žrtve ali i djeca koja se nasilno ponašanju te im se pružila adekvatna podrška, ističe.
O kakvim se posljedicama radi?
Anksioznost, depresija, nisko samopouzdanje, osjećaj straha, bespomoćnosti i srama, moguć razvoj posttraumatskog stresnog poremećaja, povlačenje u sebe, problemi u budućim vezama i odnosima, socijalna anksioznost, loš uspjeh u školi, problemi sa spavanjem i suicidalne misli.
Ali posljedice su ozbiljne i za drugu stranu.
Dijete koje je maltretiralo drugu djecu ima veću šansu da i kasnije ima sklonost agresivnom ponašanju i nasilnom rješavanju sukoba te je veća vjerojatnost da će u odrasloj dobi biti sklono kriminalnim aktivnostima. Također, češće će prekinuti obrazovanje, teško će uspostaviti zdrave odnose kasnije u životu, a moguć je i osjećaj kajanja i krivnje koji će kasnije izjedati odraslu osobu.
Za sam kraj našeg razgovora Hana Hrpka poslala je važne poruke. Pročitajte ih za sebe, ali pročitajte ih i svome djetetu kako se slučajevi poput ovih više nikada ne bi ponovili.
Poruka djeci koja su žrtve nasilja
Nisi sam/sama. Nasilje nikada nije tvoja krivica. Zaslužuješ poštovanje i sigurnost. Ako te netko vrijeđa, ismijava ili ti nanosi bol, važno je da ne šutiš – obrati se roditeljima, nastavnicima ili nekoj osobi kojoj vjeruješ. Ljudi koji te vole žele ti pomoći. Nasilje se mora i može zaustaviti!
Poruka djeci koja su svjedoci nasilja
Tvoja šutnja može značiti podršku djetetu koje se nasilno ponaša – budi hrabar i reagiraj. Ako vidiš da netko trpi nasilje, ne okreći glavu. Možeš pomoći tako što ćeš prijaviti nasilje nastavniku, roditelju ili osobi od povjerenja. Podrži žrtvu, pokaži joj da nije sama. Male geste – osmijeh, razgovor ili podrška – mogu nekome spasiti dan. Ako samo promatraš, kao da zlostavljaš naziv je naše kampanje otprije nekoliko godina kojom želimo ukazati na važnu ulogu promatrača u zaustavljanju nasilja.
Poruka roditeljima
Budite uz svoju djecu – slušajte ih, vjerujte im i pružite im sigurnost. Ako primijetite promjene u njihovu ponašanju, razgovarajte s njima. Djeca često ne znaju kako se nositi s nasiljem, zato im je vaša podrška ključna. Ako je vaše dijete žrtva – osnažite ga i pomozite mu da pronađe rješenje. Ako je vaše dijete nasilnog ponašanja – postavite jasne granice, razgovarajte o posljedicama i naučite ga empatiji. Nasilje nije faza, nego ozbiljan problem koji zahtijeva reakciju.
Samo zajedno možemo stvoriti sigurno i podržavajuće okruženje za našu djecu!
