Devetogodišnjakinja crvene kose i simpatičnih pjegica koja jednom rukom može podići svog konja s kojim živi u Villi Villekulla, uz, dakako, majmuna Gospodina Nilsona, koja nosi odjeću šarenu poput duginih boja i koja se ne boji odraslima reći ono što misli već je nakon prvog čitanja osvojila naša srca.
Riječ je o Pipi Dugoj Čarapi iz istoimenog romana u nekoliko nastavaka, čiji je prvi dio bio objavljen davne 1945., a do danas je preveden na desetke jezika i prodan u milijunima primjeraka diljem svijeta.
Njezina „mama“, švedska književnica Astrid Lindgren, osmišljavala je priče za svoju kćer Karen kada bi ona bila bolesna i ne bi mogla ići na nastavu.
Tako je nastala Pipi, sasvim posebna djevojčica nimalo nalik onima koje su se u književnosti javljale prije nje. Iako se autorica susretala s kritikama nakon tiskanja svoje knjige, njezina svojeglava Pipi postala je zaštitni znak djetinjstva djece diljem svijeta.
Tome teži ostati i danas, a zašto bi je i današnja djeca trebala čitati, pojasnili su nam iz škole OŠ Kloštar Podravski, osvrćući se pritom i na kritike koje je ovaj dječji roman primio, no unatoč tome osvojio male i velike čitatelje.
Djelo govori o djevojčici koja živi sama u kući sa svojim životinjskim prijateljima, majmunom Nilsonom i konjem, te s njima svakodnevno doživljava različite zgode i nezgode. Njezino ponašanje ni po čemu nije obično. Voli naopako spavati u krevetu, za svoj rođendan darivati prijatelje, voli dijeliti pravdu i suprotstaviti se odraslima da sve bude onako kako ona želi.
Pipi je pokazala Aniki i Tomiju da je u redu živjeti izvan zadanih očekivanja društva.
U školu bi išla onda kada bi to njoj odgovaralo, a kada bi htjela duže odspavati, za to nije imala nikakva ograničenja. No baš je to mnogima bilo trn u oku. Štoviše, kritika je smatrala da bi djelo moglo djeci poslati pogrešnu poruku i poslužiti im kao loš primjer, napominju iz Škole.
No s druge strane, toliko nesebično prijateljstvo kakvo Pipi gradi sa svojim novim susjedima Anikom i Tomijem pravi je primjer toga da se djeca vode samo srcem. Za njih nema kalkulacija. Koliko je god Pipi bilo dragocjeno njihovo prijateljstvo, ono je bilo još vrjednije za Aniku i Tomija, ukazavši im na to da je u redu živjeti izvan zadanih okvira društva.
Njihovo upoznavanje bilo je vrlo neobično jer je Pipi sve radila sama i sve je radila „naopako“, ili se barem tako njima činilo kao predstavnicima srednje klase kojima su red i disciplina uvijek bili visoko na popisu prioriteta.
No Pipi sama radi paprenjake onako kako želi, osmislila je igru Stvaroistražitelj jer je smatrala da na svijetu ima puno stvari koje mogu nečemu služiti, a to su pretežno bile neke nebitne stvari za druge ljude kojima je ona dala posebno značenje, ističu.
Mašta nema granice
Gotovo nalik „Malom princu“, ovo nas djelo podsjeća na to da smo i sami nekada bili djeca. Podsjeća nas na to da je sve moguće samo ako u to dovoljno čvrsto vjerujemo i ne obaziremo se ne osude okoline. Igra je pravi put prema pustolovinama.
Knjiga je ujedno i nama odraslima posjetnik da ne bismo toliko trebali sputavati našu djecu i držati ih pod staklenim zvonom stalno im govoreći što smiju, a što ne smiju raditi. Treba im dopustiti da djetinjstvo prožive u sreći i igri. Osim toga, zasigurno je baš svatko od nas odraslih barem jednom poželio biti Pipi Duga Čarapa, pa zašto ne bismo to omogućili, na neki način, i svojoj djeci?
Uz brojne pouke o prijateljstvu, neustrašivosti i velikodušnosti ogrnute u plašt pustolovine, Pipi, Anika i Tomi pokazat će djeci kakvi se zabavni svjetovi kriju u koricama knjiga. I zato portal Zadovoljna.hr na adresu Osnovne škole Kloštar Podravski šalje pet primjeraka knjige „Pipi Duga Čarapa“.
Pročitajte i zašto bi djeca trebala čitati knjige kao što su Heidi, Mali princ, Smogovci, Sofijin svijet, Ježeva kućica, Mi djeca s kolodvora Zoo i Plesna haljina žutog maslačka.
